Vito Jambrošić: Kad je sve počelo

Šeraj dalje

Prvi sastavak nam je poslao Vito Jambrošić, učenik 7.b razreda 1. osnovne škole u Čakovcu, i uz njegovu dozvolu i dozvolu njegove majke objavljujemo njegov uradak na temu koju su imali u školi: autobiografija.

 

Kad je sve počelo

Sve je počelo 31. prosinca 2003.

2003. htjela je ostaviti još zadnji dar svoje vladavine, mene.

Legenda kaže da je moja majka bila u bolnici , dok su ostali (sa šampanjcem u ruci) slavili Novu godinu. Dano mi je ime Vito, po ne znam kojem ludom razlogu, dok sam se trebao zvati nekako kao Ivan ili Matija?

Druga legenda kaže da dok sam bio u bolnici, medicinska me sestra skoro zamjenila s dijetetom žene pored moje majke. No sve je bilo u redu do moje prve godine života kad je bilo vrijeme za preseljenje u našu kuću. Tada je tata bio toliko uzbuđen da me zaboravio ponijeti pa je baka vikala niste li nešto zaboravili. Od tadašnjeg dana pa sve do njegove smrti, svaki put kad bi ušli u auto okrenuo bi se i pitao me :„Si tu?“
Mama i ja bi se uvijek smijali i zezali ga.

Kao dijete u vrtiću prve riječi ujutro bi mi bile :„Hoću još spavati!“, no uvijek bi me uspijeli izmamiti kakaom i keksima, a ja bih mrmljao sebi u bradu „Opet sam popustio!“
Vožnja do vrtića uvijek bi bila zabavna. Pjevali bi pjesmice, smijali se i jeli kekse. Prva stvar koju bih napravio kad bi došao u vrtić bila bi crtanje karata. Obožavao sam crtati karte, pogotovo karte blaga.

Karta s blagom

Često bih dodavao čudovišta, zamke, aute, otoke itd. Katkad bih se mijenjao s prijateljima za karte i dopunjavao ih. U vrtiću smo imali prelijepo veliko dvorište u kojem je svaki dan sjalo sunce (osim kad je padala kiša) , i svaki dan nas je čekala visoka, zelena trava (osim kad je bila pokošena). Bilo je dosta cvijeća, pa je bilo puno kukaca. Sjećam se jednom da je jednog mog prijatelja ubola pčela, a nije ni primjetio, pa mu je ruka počela rasti, i rasti, i rasti…

ubod pčele

Jedini problem vrtića je (mislio sam) što je stalno u jutro. No kako je došla škola sa popodnevnom nastavom, vidio sam da stalno biti u jutro ima svoje prednosti. Zavolio sam školu. To jedino mogu reći. Volim sve vezano uz školu (osim likovnog). Razredi su prošli glatko, sa 5.00 i s time sam zadovoljan. Sada se borim za 7. razred i novih 5.00.

Život je bio zabavan. Pun izazova, ali i „kušnja“.

Prihvaćam ga kakav jest i borim se za nastavak ove autobiografije!

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: