Andrea Berić: Izgubljeni san

Tek kada nešto izgubiš, shvatiš što si imao. Da barem ne mora biti tako. Da sam ju barem znao cijeniti dok je bila moja. Mladost – ludost, kako kažu. Volio sam ju i to jako, a nikada joj to nisam rekao. Nisam joj znao na pravi način to pokazati. Trebao sam ju čvršće zagrliti, priviti uz sebe i ne dozvoliti da ikada ode od mene.

Upravo to se dogodilo, otišla je. Zapravo, ni ne čudim se. Postupila je baš onako kako je i trebala. Znala je da zaslužuje puno više i bolje, znao sam i ja. Zašto joj onda nisam pružio sve što je zaslužila?

Uzalud je sada preispitivati razloge mojega ponašanja. Zaslužuje svu sreću ovoga svijeta, čak i ako to znači da ju neće podijeliti sa mnom. Netko drugi će je voljeti onako istinski, bezuvjetno, onako kako ja izgleda nisam znao. Usnut će u tuđem zagrljaju i sanjati ljepše snove nego što ih je sa mnom sanjala. Netko drugi će ju promatrati dok spava i zahvaljivati Bogu što ju ima. Taj čovjek neću biti ja. Kajat ću se još i više kada prođu godine. Godine besmisla, koje su s njom mogle imati smisao. Možda ću ju sresti negdje sasvim slučajno,a ona će i dalje imati onaj najljepši osmijeh koji nigdje drugdje više neću naći. Imat će obitelj o kakvoj je uvijek maštala i pričala satima i satima s neopisivim žarom u očima. Više neću stanovati u njenim mislima, zaboravit će me kao da nikada nisam ni postojao. Razumijem sve, ima potpuno pravo na to. Što drugo mogu i očekivati nakon što sam pogazio sve što smo imali svojom nepromišljenošću.  Što sam mislio da će mi sve tolerirati i podnositi moje ispade. Nitko ne zaslužuje takav tretman, pogotovo ne ona. Da je samo još jednom mogu zagrliti i izviniti se za sve suze na njenom licu koje sam ja uzrokovao. Da je barem nisam slagao da mi više nije bitna i da ću moći bez nje.

Izgovorene riječi se ne mogu povući, šteta je učinjena i gotovo je. Ne krivim nju ni za što. Nastojala je probuditi u meni dobru osobu, vjerovala je u mene. Podarila mi je najljepše uspomene koje neći zaboraviti ni za sto života. Rado ću se sjećati one koja me je čvrsto držala na površini da ne propadnem do dna. Žao mi je što nećemo sanjati iste snove.

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: