Vladimir Tomaš: Život iz mrtvog mene

Ponekad istisnem zrak
iz svih trbušnih kanala
pa se utopim u njemu, izdahnem;
razlijem sve svoje kalorije i kiseline
pa tlo pod mojim nogama
postane masno i klizavo, smrdljivo,
kao razderana životinja, ogoljeni čovjek, mrtvačke tišine mojih dana…

Neshvatljivo razdvajanje kralježnice
i nestajanje udova u tjeskobnom kretanju.
Bože, ja stvarno ne umišljam…

Svezanim očima promatram zgaženo tijelo svoje, i crve ljudske kako ga nagrizaju,
strvinare kako ga čupaju, razlažu, grabežljivce kako ga glođu, pokapaju…

Crna misa za moju dušu ranjenu…

Umetnuto crnilo u još jednu mladost
umire i rađa se u meni svakodnevno,
svoje sahrane doživljavam ravnodušno…

Ne plačem puno, samo ponekad opsujem…
Rastavim se, i odglumljeno složim…
Neprimjetan sam.
I težak, sebi…

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: