Vladimir Tomaš: |Ravnoteža|

Premjestio bih

krv u kožu

i pjesme u oči

i vjerovao u intuiciju sudbine,

rasipanja tajni…

Ne želim živjeti sizifovski…

Poliježem grumenje intime

u utrobu, crijeva i žilice,

crno srebro svoje ljubavi

branim životinjski…

U mraku se razbijem nagonski,

grčevito gutam slapove suza,

nesvjesno ponižavam

raspadnuto tijelo ispod tijela,

provociram zidove,

glumim uvrijeđenost,

tjeskobu…

Egzistiram,

ponavljajući odglumljenu ulogu.

Teatar apsurda u mojim ramenima, i preživljavanjima…

 

Sada sam sam sebi stran…

Kako tužno…

I patetično.

 

Empatični jadnik…

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: