Marijana Đukić: Uz mirise vanilije

Zaplešimo u izmaglici sumornosti,

Dok ogoljele krošnje povijaju svoje grane klanjajući se tako, simfoniji strujanja..

Dok sjećanja otkucavaju, trajući u taktovima,

Položi krila svoja pored mog pera.

Pokucaj na vrata svoje oštrine,

Pokušavajući skinuti veo prašine sa svojih vjeđa.

Klekni pored mene rasparanim koljenima,

Slušajmo lepet krila svetih ptica,

Tvoja krila još nisu spremna za let,

Tvoje oči još nisu spremne vidjeti,

Tvoje usne još nisu spremne oriti!

Raspleti svoje kose pored kosa mojih,

Povij rane svoje empatijom mojom,

Divna je simfonija letećih anđela,

U mnoštvu oskvrnutih harfi.

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: