Franco Nemo: Geni na popustu

Ah taj Zagreb, prepun je ljudi. Svakih deset metara moramo stati kao da čekamo u redu za kruh naš svagdašnji. Da sam barem rođen s nekim drugim genima. Kad bih mogao letjeti, preletjeti ovu gužvu, odletjeti u Gospić ili u Smiljane. Kako je tamo čisti zrak, a trava zelena! Odjednom je brzina počela odnositi drveće, zgrade, ljude…

Zaustavili smo se pred crvenociglastom zgradom u Novskoj. Bože moj, tu stvarno nikada nisam bio. Mama me upisala u srednju školu, ostavila u toplom kafiću i otišla tražiti podstanarski stan. Neki, pristojno pijani čovjek za šankom, ljut kao bura s Velebita, nepočešljan kao poljsko strašilo, redao je sve domaće psovke na tečnom hrvatskom jeziku s lokalnim narječjem.

Ona je okasnila, ona je tako zatelebana u njega i on u nju, ma potkurit će on njoj već nekako. Smislit će on već nešto i ona će letati za njim k׳o kokoš bez glave…..

Napokon se pojavi mama s viješću kako je pronašla stan. Dok smo ručali u restoranu „ Karlo“ mirno sam slušao sve o stanu i gazdarici:  „Gospođa je starija žena s velikim bubuljičavim nosom sa čitavim spektrom izraslina, naprijed joj vire dva zuba gore i tri zuba dolje. Oči su joj nekako čudno usmjerene, lijevo oko gleda u lijevu ruku, a desno nekud luta sa strane. Kada budeš razgovarao s gospođom oprezno se moraš povući unatrag korak dva, da te gospođa ne upljuje dok govori, jer ona šprica kao fontane na Zrinjevcu u rano proljeće.“ Stvarno sam se trudio da ti podaci uspješno ostvare vezu s mojim mozgom.

Došli smo u stan negdje u pet popodne. Gazdaričin brat otvorio nam je vrata. Tog trenutka sam shvatio kako izgleda gladno dijete iz vijetnamskog rata sa zmijskim pogledom. Iskreno, mislim da je zaboravio na brijanje s pedeset i još nešto godina. Kada smo ostali sami, potrčali smo prema prozorima, željni zraka i prozračivanja svih soba, kao pacijenti željni infuzija.

„Sav taj namještaj smrdi kao crknuta mačka na vrhuncu raspadanja!“- žalio sam se mami. Ona je mirno iz torbice uzela svoj parfem i počela zaprašivati namještaj…sve do zadnje kapi parfema.

Na kraju sam se dokopao kreveta i sav umoran pogled sam usmjerio na bijeli ormar. To je zadnje čega se sjećam. Ujutro, iz ormara je izašla neka poslovna žena, kratke plave kose i  ledenog glasa. S očima boje mora, izrazito svijetle puti, izgledala je kao hodajuća opasnost za svako muško srce. Zanosnim pogledom i usnama namazanih sedefom progovori:

„ U ovom stanu nemaš ni televizor, ni DVD-a. Pa kako ti živiš? Fotelje i ormari se raspadaju od starosti. Kako ćeš tu dovesti curu? Kada sjedne na fotelju, opruge će samo izaći na dnevnu svjetlost. Jedan zid je kričavo narančaste boje, a drugi žut kao limun. Pogledaj na što ti ličiš! Obuci se i pođimo van, škola započinje.“ Naravno, poslušao sam. Vani je bilo prohladno, a ona je blistajući isijavala svjetlost kao petrolejska lampa usred noći. Na vanjskom stubištu sjedili su mladići obrijanih glava i s cigaretama obješenih na rubovima usana. Vrat i ruke su im bile išarane nedefiniranim crnim i plavim linijama, slovima raznih veličina, malo tiskana, malo pisana, uglavnom izraz teške duboke inteligencije i popijene pameti iz čašica alkohola.

Opkolili su nas, počeli vrijeđati, a mene naguravati. Bila im je to iznimno velika greška. Žena je mahnula rukom, kao da tjera komarce, a njihove glave su jednostavno pale na zemlju kao polunapumpane lopte. Iz njih je počelo nicati granje s propupalim lišćem.

Moja, kilometrima udaljena nada da bi razgovor završio bezbolno, zauvijek je bila pokopana. U tom sam trenutku ispovraćao cjelodnevni sadržaj želuca po okolnom asfaltu.

„Bože, kako se zove ova žena – ubojica?“- upitao sam se u mislima. Ona mi odgovori na glas: „Ezekiela“.

„Ezekiela, kome ja ovo mogu ispričati?“- upitao sam je.

„Nikome, previše sam dražesna i ljupka, nitko ti neće vjerovati.“ – rekla je.

Dok se smijala stigli smo do crvenociglaste zgrade; moje nove škole. Iznenada, šokirao me neočekivani prizor na ulazu. Neka djevojčica je grlila dječaka u predvorju, ližući mu gumb na jakni. Prizor meke nježne djevojčice, nedavno preobražene u žensko biće, bez imalo neugode ili stida, plazi po mladom zavodniku, koji trepćući podstiče djevojku na daljnju akciju. Frajerčina, očito.

Ezekiela je prišla paru, zamahnula rukom i djevojka iz usta počne izbacivati crve kao živi vulkan lavu. Mladić je toliko bio bijesan da su mu sljepoočice počele skakati u ritmu bijesnog rocka. Požurili smo prema kabinetu biologije. Ušli smo i prvo što sam ugledao bio je model pluća. Ozbiljno sam se počeo bojati za sebe, a ona samo reče uz osmjeh: „ Danas, Franco, imamo gene na popustu. Možemo ti promjeniti sve gene.“

Cijeli kabinet se zavrtio oko mene kao Zemlja oko svoje osi. Ruke su mi bile zahvaćene bezvoljnom mlohavošću, lice mi je počelo gorjeti kao da sam na ljutim feferonima ili na steroidima. Sigurno mi je iz uši išla para bijesa koja peče. Kroz sinapse u mozgu prolazile su mi misli govoreći mi da kupim gene znanstvenika ili vrhunskog sportaša, pustolova, možda čak i velikog ljubavnika.

U tom trenutku, ušli su učenici u kabinet. Iznad svakog učenika je bio oblak na kojem su se jasno vidjele rečenice: “GLUP SAM I TUP“, „TVORNIČKA GREŠKA“, „ JA SAM GUBITNICA“,  „VOLIM BAMBUS“, „DAJ DIM“, „DOBRO LAŽEM“, „ KAKO SMRDI“…

Tako sam ja upoznao sve učenike, odmah prvi dan, a da to nisam ni tražio. Grlo mi se osušilo, trebao sam hektolitre vode, čaja, soka, bilo čega.

„Idemo u kafić.“ – izjurio sam poput ispaljenog metka ravno u „Art“. Konobaru staklenih, izbuljenih očiju, zavapio sam: „ Za gospođu jedna votka, pa viski, zatim jedan rum i onda ispočetka. Može?“ Ona se samo nasmijala i rekla: „Hvala!“  i tako je pila i pila sve dok joj konobar nije pozvao hitnu pomoć bojeći se da će imati problem, ako mu gost umre. Kad je došla moja iznenađena mama, Ezekielu su odvodili u hitnu. Ona se samo hladno cerila. Tada sam prvi put vidio da ima oštre, nazubljene zube.

Sada već slomljen počeo sam zavijati: „ Oprosti mama, ne želim biti roba s greškom, ne želim popust na nove gene. Volim tebe i tatu. Želim sam upoznati svoje prijatelje. Ne želim drugi život. Moj je život meni najbolji na svijetu!“

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: