Nikad ne bi pogodio!

Stari hotel

U mom srcu smjestio se moj zavičaj i ja u njegovom toplom zagrljaju. Prihvatili smo se onoga trenutka kada se začuo moj prvi plač i otad ne možemo jedno bez drugog. Prvi koraci, prve riječi, prva prijateljstva i prve simpatije, prve radosti i tuge dogodile su se u mojem zavičaju, u prelijepom ličkom mjestu koje se zove Donji Lapac.

Sve je lijepo, privlačno i zanimljivo u njemu, netaknuta, divlja priroda, krajolik, životinje, ljudi, običaji, kuće, zgrade…

Donji Lapac ima više simbola, a jedan od njih, za nas djecu, je stari, ruševni hotel. Nalazi se na kraju glavne ulice okružen visokim drvećem u koji često navrate ptice i veselo cvrkuću, cijuču i žvrgolje.

Pričali su nam stariji ljudi razne priče o hotelu, ali mi imamo svoju, posebnu koju nikad nećemo zaboraviti. Ona je svježa.

Hotel je za nas, lapačku djecu, prva postaja za odmor i uživanje. Može se reći da smo više u njemu, nego u vlastitoj kući. Svoje slobodno vrijeme poklanjamo baš njemu. Istražujemo ga po tko zna koji put. Tražimo nove, preživjele stvari. Od fotografija, odjeće, obuće do raznog alata i lijekova. Jednom smo pronašli stare bilježnice, ugledali ispisana imena po zidovima, doživjeli škripanje vrata kao u filmu strave i užasa. Skrivali smo se jedni od drugih, zviždali, jurili, skakali, pjevali i smijali se. Stvarali smo priče o njemu i pričali mlađoj djeci, plašili ih pa tješili.

Noću bismo sjedili na prozorima i stepenicama, pili sok i promatrali prolaznike. Oni zurili u nas, mi u njih. Katkad smo znali gađati nekog prolaznika kestenom i pobjeći u hotelske sobe. A onda se čuje poneka psovka, prijetnja i tada postajemo manji od makova zrna. Uvuče se strah u nas da nas ne bi prijavili roditeljima.

Uz ovaj stari, ruševni hotel odrasli su novi naraštaji i on je naš simbol. Mi se njime ponosimo. Imat ćemo lijepo sjećanje na njega kad odemo u grad u srednju školu.

Nika Šitum, 8. r.

OŠ Donji Lapac

Učiteljica Štefica Barišić

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori