Djetinjstvo moje none

Dragi stranče! Sigurno ti je dosadilo čitati Wikipediju ili novinske članke o Istri. Kroz moju priču ćeš vidjeti da i ona dosadna mjesta imaju svoje čari. Opisat ću ti jedan običan dan u životu moje bake i kako je izgledao njihov Božić.

Moja nona (ovako se ovdje kaže baka) se svakog dana budila u sedam ujutro. U školu je odlazila pješke sa svojom braćom i sestrom. Kad bi ujutro bila rosa, klizali su se kako bi brže stigli, a zimi, dok je cesta bila zaleđena, sjeli bi na torbu i spuštali se. Nije bilo osobito lijepo odlaziti u školu kad je padala kiša jer su ceste bile blatnjave.

Kad bi stigli u selo moja nona je otišla prodavati mlijeko. Nisu imali proljetne praznike, a u školi su bili i svake subote. Na putu kući izvodili su svakakve gluposti, krali su trešnje i grožđe. Kad bi stigla kući pojela bi ručak i napisala domaću zadaću. Nakon ručka su svi trebali pomagati roditeljima. Muškarci su radili u kampanji (polju), a žene su odlazile po vodu s tovarima (magarcima). Odjeća se prvo oprala kod kuće s praškom- ručno pa su je otišli isprati na slap. Odjeću je morala izglačati s jako teškim glačalom koje nije imalo termostat kao današnja glačala.

Subota je bila poznata kao dan za čišćenje i pranje podova, a kruh je naučila napraviti sa sedam godina. Predvečer dana ili kad bi pobjegla od kuće jer joj se nije dalo saditi, napravili bi „bale od štraca“ (lopte od krpa) ili bi „hitali manete“. Odabrali su pet kamenčića, stavili ih u šaku i bacili u zrak, te bi ih s tom rukom iz koje su bacili kamenčić trebali uhvatiti što više prije nego padnu na pod. Pokušala sam to igrati. Zabavno je. Trebao bi i ti. Igrali su skrivača ili su pričali međusobno jer mobitele nisu poznavali.

Nonin otac nikako nije dopuštao da ona i njena sestra Laura nose hlače. Njena sestra Laura bi uvijek navukla hlače iznad koljena kako bi ih kaput pokrio da ju otac ne vidi. Kada su sve djevojke počele nositi hlače, onda im je teška srca to dopustio. Svaku nedjelju se moralo odlaziti u crkvu i to pješke. Za blagdane su ispekli puricu, napravili pincu, skuhali jaja, juhu i fuže. Poklone nisu često dobivali, a kad i bi, dobili su samo jedan bombon.

Iz razgovora s mojom nonom o njenoj mladosti naučila sam da su sve puno više cijenili od nas danas. Nisu imali velike podočnjake zbog telefona niti su bili tromi. Nisu imali mnogo, ali su bili sretni.

Učenica: Alison Ivančić

Razred: 1. htt (SŠ „Vladimir Gortan“, Buje)

Mentorica: Dunja Janko, prof.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: