Priželjkujem da se vrati ono staro doba

Živim u zavičaju koji svojom ljepotom, dinamikom i zelenilom očarava svačije oko i ispunjava svaku dušu. Ovdje sam rođen i ovdje sam proveo djetinjstvo puno avantura i svakojakih gluposti. Toliko volim ovaj kraj, da me niti ‘obećana zemlja’ Njemačka ne može rastaviti; fizički možda može, ali zavičaj će zauvijek ostati u mome srcu.

U srcu Istre, iznad grada Buzeta i sjevera Butonige, na brežuljcima Vrhuvštine smjestilo se malo selo, moj rodni kraj, Vrh. Ime Vrh dobilo je upravo po tome što je smješteno na samom vrhu našeg zavičaja. Vrhuvština je geografska cjelina radijusa do 7 kilometara, a sastoji se od 10 sela. Za Vrh možemo reći da je središte te cjeline zbog crkve, nekadašnje trgovine, gostione i poznatog restorana, Konobe Vrh.

Cijela moja obitelj živi ovdje, a djed se doselio na Vrh u prvoj polovici prošlog stoljeća. Živio je u Medvejama, jednom od 10 sela Vrhuvštine. Društveni život ovog mjesta je izrazito bogat, ali kako tehnologija napreduje, ljudi kao da su postali antisocijalni. Po pričama moga djeda, ljudi su nekada bili „kao brat i sestra“… Danas prvi susjed moli Boga da bude bolji od nas. Kupite novi auto, susjedu je drago i zaželi nam puno sretnih kilometara, dok si u sebi misli „otkud li mu pare?“ i „dabogda ti crko motor!“. To je taj mentalitet koji oštro osuđujem i priželjkujem da se vrati ono staro doba.

Djed mi je pričao na stotine priča koje opisuju društvo. Kada je u Vrh stigla voda, bila je to fešta i slavlje nevjerojatnih razmjera. Pilo se vino, harmonike su svirale, ljudi su kod kuće izrađivali bubnjeve i po njima mlatili, pjevao je i onaj koji pjevati nije znao, smijeh i šala bili su posvuda. Ista takva fešta, možda i bolja, bila je kada se asfaltirala cesta. Djed i baka su mi rekli da je najveća fešta u mom mjestu bila povodom mog rođenja. Nikada se toliko hrane nije pojelo, ni pića ispilo kao kad si se ti rodio. Tvoje tete su nosile pladnjeve hrane jedan za drugim. Ljudi su ležali na podu i pjevali, čak se i svećenik napio.’ Za vjenčanje moje tete,, jedan susjed je pijan pao u trnje ružinog grma. Kada su mu noge bile okomite, lagano je mahao njima na što su ljudi plakali od smijeha. Bile su to godine kada se situacija popravila i glad nestala. U djedovo doba vladala je nestašica hrane, pa su on i njegov pokojni brat bili poslani u neko susjedno selo da nešto dostave nekoj obitelji. Dobili su za put komad kruha, pa su se stoga potukli do krvi i djed je pobijedio te je počeo bježati s kruhom. Pričao mi je kako je njegov otac cijeli dan naporno za pola kile kukuruza, te su pješke s magarcima odlazili u Pazin na sajam. Adidas tada nije postojao, nego su imali karton bijedno zavezan uzicama oko noge. Na posao se putovalo pješke po bijeloj cesti. Sjećam se da mi je pričao kako su djeca u obitelji čekala da krava izvrši nuždu, te se gurali i tukli tko će prvi zagrijati noge. Bilo je gotovo normalno tada krasti voće svih susjeda jer hrane doslovno nije bilo. Dogodovštine su to koje karakteriziraju ovaj zavičaj, a o svemu tome dala bi se napisati i knjiga. Nisam spomenuo naš dijalekt koji nas svih još više povezuje i karakterizira. Iskreno mi je jako krivo što se sve više zaboravlja. Majke „pridošlice“ svoju djecu ne uče tom dijalektu, nego samo hrvatskom jeziku. Od 10 djece, samo jedno zna pričati dijalektom. Od svih naših karakteristika, naš jezik smatram najvažnijim.

 Teo Černeka,  3. htt

SŠ „Vladimir Gortan“, Buje

Mentorica: Dunja Janko, prof.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: