Stranac u vlastitom kraju

Znajući da imam 16 godina svjesna sam da jako slabo poznajem svoj kraj i ljude u njemu. Onaj osjećaj koji mi govori da sam stranac u vlastitom kraju. Gubim se u svojim mislima i pitam se: „Kako zapravo izgleda moj kraj?“ „Kakvi su ljudi ovdje?“ „Kako se prije živjelo?“. Sinoć oko 20:15 nazvala sam moju nonu. Oduzela sam vrijeme i to taman kad je bila serija.

Moja nona Marija zvana iz ljubavi Meri, dolazi iz Labina. „Nona znaš zanima me kako si ti proživjela svoj život do danas. Što te posebno obilježilo kao osobu. Govorila si: „A dušo moja, počela mi je ona moja, ali šu, šu! Ću ti ispričat.“

Razgovor je trajao sve do 22:00 sata. Saznala sam toliko činjenica i divim se mojoj noni- Meri je rođena 1948. na Vetvi blizu Labina. Pri rođenju asistirala je njezinoj mami babica. Dolazila je do kuća te majkama pomagala pri porođaju, tada žene nisu odlazile doktorima. Odrastala je bez oca kojeg je izgubila s nepunih godinu dana. Te je moja pranona odgojila sama nju i njezinu stariju sestru. Živjele su u kućici bez parketa, tepiha i pločica. Kupale su se u „kadinu“, velikoj plastičnoj posudi koja je na livadi bila povezana crijevom za vodu. Kaže da je bila presretna i da joj nikada ništa nije bilo teško. Ispričala mi je da kada je postala djevojka negdje mojih godina, bilo ju je jako stid kupati se na toj livadi gdje su ju svi susjedi mogli vidjeti. Uvijek je čekala 2 ujutro za kupanje.

Opisala mi je onaj osjećaj buđenja u 5 ujutro, kada niti pijetlovi ne kukuriću samo ubod hladnoga poda na gola stopala. Zapalila bi oganj, zagrijala si šalicu mlijeka te u 5:30 krenula pješice do Labina. Kiša, sunce, led, snijeg nisu smetali i nikada nije izbjegla školu. Pohađala je gimnaziju. Zaljubljenica u knjige svakoga je dana, kada je bilo lijepo vrijeme išla na ispašu s kozama i na najjačem suncu na velikoj livadi u proljeće punoj cvijeća sjedila je na kamenu i čitala. Tijekom dugih zimskih noći čitala je pod lancunem s lampadinom u ruci kako ne bi probudila mamu i sestru.

Kasnije je upisala studij Jugoslavenske književnosti i postala profesoricom Hrvatsko-srpskog jezika. Danas moja nona ima 4 unuke, moga nonića, sina i kćerku. Kaže da smo mi dokaz njezinog uspjeha i i sreće, jer sredina u kojoj je odrasla mogla ju je dovesti samo do neuka i ludila kako ona kaže. Rekla je da će zvučati sebično, ali da je jedino sebi zahvalna što se naučila i da je sama sebi uvijek govorila kako mora punio učiti i da će tako uspjeti.

 Gaia Bogolin,  1. htt

SŠ „Vladimir Gortan“, Buje

Mentorica: Dunja Janko, prof.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: