Tuga za zavičajem
Čini mi se da dugo nisam shvaćala što je to zavičaj i koliko je on dio svih nas. Zavičaj je osjećaj, onaj osjećaj kada se osjećamo živima.
Odmalena živim ovdje u Istri, doživljavala sam nezaboravne trenutke u djetinjstvu, udisala svježi morski zrak. Dok bih noću slušala zvuk valova i gledala njihovo poigravanje s mjesečinom, doživljavala bih emotivni brodolom, osjećala sam da tonem, ali sam uvijek vjerovala da mogu isplivati. Sjedila bih u hladnoći pitajući se što je to što me tako guši ne da mi mira?
Vrijeme je pokazalo svoje lice. Odrasla sam i shvatila. Istra nije moj zavičaj. U dubini duše znala sam da mi cijelo tijelo obuzima tuga za Slavonijom. Shvatila sam da je Slavonija ta koja mi kuca u srcu, njene travnate ravnice, polja i žitnice. Kada bi vjetar njihao zlatnu boju žita koju je pretvarao u žuto more, vjerovala sam da mogu zaplivati. Nigdje ljepše ne mirišu voćke, nigdje nisu ljepša polja, nigdje se trava ne zeleni, nigdje se nebo bolje plavi nego u Slavoniji. Najljepše su zabave gdje se okupi cijelo selo i uz zvuk tamburaša i tamburica zaigraju naša tijela i srca, pa pokoja bakica pusti svoj krik veselja. Volim duge šetnje selom tokom „kirvaja“ gdje iz svake kuće dopire miris domaće hrane i rakije, sve je puno štandova s domaćim proizvodima. Slavonija krije mnoge tajne i ratna razaranja o kojima mudro šuti. Svaki put kada stupim u grad heroja, Vukovar, udisaj je sve teži, ali koračam ponosno i sretno.
Upoznala sam mnoge ljude i uklopila sam se, ali uvijek ću najviše voljeti Slavoniju, ona je moj zavičaj. Nigdje mi neće srce tako kucati, noge brže trčati nego u mojim slavonskim nizinama.
Adriana Šremak, 3 htt
SŠ „Vladimir Gortan“, Buje
Mentorica: Dunja Janko, prof.
