N.O.V.A.

Jednoga dana moja dva najbolja prijatelja i ja krenuli smo autom iz Pule u Zagreb. Bio je sunčan dan, na cesti nije bilo gužve. Prolazili smo usred brežuljkastog, pitomog, istarskog krajolika okupanog suncem. Iz zelenila brežuljaka povremeno bi izronile bijele, seoske kućice, a na vrhovima su sjale male, srednjovjekovne crkvice.
Stali smo tek u Karlovcu. Prvi puta sam bio u Karlovcu. Čuo sam za njega da je to grad na četiri rijeke. Sada smo vozili po prašnjavim ulicama tog tmurnoga grada. Sa strane su se nizale kuće trošnih pročelja, a mjestimice su bile vidljive rupe od metaka na fasadama. Ulice su bile puste, a i nebo nad nama postalo je tmurno i teško. U daljini se čuo zlokoban krik vrana. Odlučili smo prespavati u jeftinom hotelu na kraju grada.
Sljedećega jutra nastavili smo dalje. Zaustavili smo se na benzinskoj pumpi koja je izgledala totalno napušteno i zastarjelo. Ušao sam platiti. Na pultu je radio mrki starac kome je između dlaka požutjelih brkova virila dogorjela cigareta. Platio sam, on je uzeo moj novac smežuranim prstima. Krenuo sam prema izlazu i na ulaznim vratima ugledao plakat „Posjetite ukletu tvornicu N.O.V.A. za samo četrdeset kn…“ Zanimalo me o čemu se radi pa sam nazvao broj, ali nitko se nije javio. Pretpostavio sam da je napisan krivi broj.
Pridružio sam se prijateljima i nastavili smo dalje. Sada je krajolik kroz koji smo vozili bio ravan, šumovit i jednoličan. Ponegdje bi između gustih šuma izvirila kakva pusta oranica, Teško se moglo gledati u daljinu zbog guste magle koja nas je okruživala. Ušli smo u Zagreb. Pred nama se prostirao taj veliki, bučni grad. Nebo je bilo olovno sivo, potpuno prekriveno gustim oblacima. Na cesti je bila gužva, automobili su se žurili, osjećala se nervoza velegradskih stanovnika. Promatrali smo reklame uz cestu i plave tramvaje koji su se nesigurno i škripavo vukli po tračnicama. Bilo je kasno navečer pa smo ostatak vremena odlučili provesti u jednom od “Escape room“ – ova. Morali smo instalirati aplikaciju zvanu N.O.V.A. da bismo mogli igrati. Bilo mi je to nekako poznato, ali nisam se mogao sjetiti otkuda . Nakon „Escape rooma“ nas trojica smo pojeli pizzu u slikovitoj pizzeriji i između zalogaja razmjenjivali dojmove o igrici, a zatim smo otišli u hotel. Hotel se nalazio u jednoj od ulica u centru grada, zbijen među ostalim zgradama kojima su pročelja bila u raznim bojama. Imao je luksuzno predvorje i četiri kata, ali je lift je pomalo stenjao dok nas je vukao na četvrti kat. Soba je bila trokrevetna, mala, a kroz prozor je ulazila buka večernjih tramvaja i žamora ljudi koji su izašli u grad. Umorni od puta brzo smo zapali. Kada smo se probudili vidjeli smo da je jedan od naših prijatelja nestao, čak mu nije bilo ni kreveta. Soba je izgledala kao dvokrevetna, ni traga trećem krevetu. Cijela je stvar bila jeziva. Na recepciji smo pitali što se dogodilo s krevetom, ali je recepcionar rekao da je to soba za dvoje i začuđeno nas je gledao hladnim, plavim očima. Bio je mršav i blijed, masna kosa bila mu zalizana u stranu, a koža na licu prepuna bora. Pokušali smo razbistriti misli i shvatiti što se to dogodilo. Prvo smo besciljno lutali po zagrebačkim ulicama sudarajući s ljudima u prolazu. Zatim smo otišli u Muzej iluzija kojega smo jedna doživjeli, nije nam bilo zabavno bez našeg najboljeg prijatelja. Vraćali smo se u naš hotel tek kasno navečer. Gužva na ulicama je nestala, grad je sada izgledao nekako neprirodno pust i tih. Fijukao je ledeni vjetar koji nas je šibao po licu i rukama. Čak se ni škripa tramvaja više nije čula. Kada smo stigli u hotel, sve je izgledao isto kao i ranije, samo sada na recepciji nije bilo više nikoga. Lift nije radio pa smo se do sobe dovukli mračnim stepenicama. Ja sam u sobu ušao prvi. U sobi je nedostajao još jedan krevet. Što je sad ovo????
Naglo sam se okrenuo kada su se vrata zalupila. Bio sam sam u sobi, bar sam tako mislio. Tijelo mi se treslo od straha. Otišao sam na balkon jer nisam mogao izaći kroz vrata. Procijenio sam pad s balkona i zaključio da bih vjerojatno slomio noge da skočim s te visine. Okrenuo sam se, vratio u sobu, a na krevetu je sjedila djevojčica oblivena krvlju. Na sebi je imala bijelu spavaćicu na kojoj je pisalo N.O.V.A. Noge su joj bile krvave i u ruci je držala krvavi nož, podigla je glavu, luđački mi se nasmiješila i pogledala me krvoločnim pogledom. Podignula je nož. Ponovno sam potrčao prema balkonu i ugledao klimavu staru ogradu. Nakratko sam se okrenuo, djevojčica se dizala s kreveta. Nisam više razmišljao o tome hoću li slomiti noge, uzeo sam zalet i zatvorenih očiju skočio u mračnu i tamnu ulicu. Na svu sreću ondje se našla prepuna kanta za smeće otvorenog poklopca. Pogledao sam prema gore, na mom balkonu nisam vidio djevojčicu. Trčao sam tamnim i mračnim sporednim ulicama Zagreba. Izbjegavao sam glavne ulice da me nitko ne vidi. Htio sam skrenuti iz jedne uličice lijevo prema Gornjem gradu, kad sam naletio na krvavu djevojčicu, stajala je točno ispred mene. Duboko sam udahnuo, i pobjegao dok su me noge nosile. Iznenadio sam se koliko brzo i dugo mogu trčati kada me obuzme strah. Nisam uopće osjećao umor, samo srce koje je divljački lupalo u prsima. Zaustavio sam se na Trgu bana Jelačića. Na nebu je sjajio puni mjesec, bacao je sablasnu, mutnu svjetlost po kamenim pločama na tlu, sve oko mene činilo se tmurno, a nebo je bilo zelenkaste boje. U okolnim restoranima i kavanama bilo je nešto ljudi, a li nitko nije obraćao pažnju na mene. Krenuo sam prema parkiralištu. Nisam mogao razmišljati i nisam bio siguran na kojem nivou smo ostavili auto. Obilazio sam sve nivoe, udišući smrad ispušnih plinova i dimova cigareta. Nedostajalo mi je zraka. Na posljednjem sam ugledao naš auto. Nije ga bilo teško prepoznati, samo je on imao krvave mrlje po sebi. Shvatio sam da me zla djevojčica preduhitrila i da nije pametno ući u auto. Okrenuo sam se, stajala je na izlazu iz parkinga. Neee… Ne mogu više bježati. Do kada će ova noćna mora trajati? Zašto baš ja? Onda sam se sjetio broja kojeg sam nazvao na benzinskoj pumpi, je li moguće da me zbog toga lovi? Prošlo mi je kroz glavu i da smo prijatelji i ja instalirali aplikaciju istog imena, N.O.V.A.  Povezao sam te podatke, ali mi dalje ništa nije bilo jasno. Dok sam zatvorenih očiju čekao da me djevojčica svojim krvavim nožem dokrajči, začujem smijeh svojih prijatelja. Otvorim oči i vidim kako se dobro zabavljaju na moj račun, a s njima i djevojčica koja više nije izgledala tako sablasno. „Oprosti, morali smo se malo našaliti s tobom… Hahaha“

Roko Kuzmanović

OŠ Šijana, Pula

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: