Pula u doba Rima

Učiteljica je u školi rekla da za sutra donesemo dvadeset kuna jer idemo u Amfiteatar. U sebi sam jedva čekao sutra jer nema nastave.

Ujutro sam se spremio za izlet i otišao u školu. Od škole smo krenuli pješke do Amfiteatra.
Prvo smo posjetili „gornji“ dio Amfiteatra, a zatim otišli ispod zemlje u muzej. Prolazili smo muzejom i gledali tamnice, ostatke spomenika, itd.. Tamnice su iznutra bile pljesnive te su zaudarale po kanalizacijskom otpadu. Bile su tijesne i niske. Zasigurno je bilo teško boraviti u njima, pomislio sam.
Dotaknuo sam željezne šipke tamnica. Na rukama su mi ostali tragovi i miris hrđe. Ugledao sam kipove.Bili su stari, napola raspadnuti. Na njima se moglo pročitati datume rođenja i smrti bivših rimskih careva. Većina kipova nije imala ruke, noge ili nos, a neki su bili napola raspadnuti…Nastavili smo dalje.

Mene je privlačio nekakav zvuk iz dijela muzeja u koji je bilo zabranjeno ući. Na zidovima su bile oslikane freske. Prikazivale su svetce. Prevladavale su žuta, crvena, zelena i bijela boja. Taj dio muzeja je bio taman i vlažan. Opet sam začuo zvuk. Pitao sam druge čuju li ga. Rekli su ne. Zvuk je bio kao nekakvo pištanje s određenim ritmom. Mislio sam da mi samo zuji u ušima jer sam pod zemljom i nastavio sam dalje. Opet sam začuo taj zvuk i ponovno pitao druge čuju li ga. Ponovili su ne. Pomislio sam da sam lud! Nastavio sam tako muzejem gledajući kako sa zidova polako klize kapljice i tako oblikuju pokoju lokvu na putu. Vraćali smo se iz muzeja i opet sam začuo taj zvuk.

Kako sam ja nestašno dijete, počeo sam ga pratiti i izdvojio se iz grupe. Nije me se ni čulo ni vidjelo.
Došao sam do tamnog ulaza, preskočio ogradu i otišao unutra. Kada sam ušao čuo sam učiteljicu kako me traži. U panici, kako nisam mogao pronaći izlaz iz te nekakve vrste labirinta, odjednom ugledam svjetlo. Mislio sam da sam izašao, ali nisam. To je bila neka vrsta vremenskog procijepa.

Probudio sam se. Sve pred očima bilo mi je mutno. Primijetio sam da se nalazim u muzeju. Mislio sam da sam udario glavom o zid. Izašao sam van. Nešto mi se činilo drugačije. Sve je izgledalo kao da je novo. Tamnice su imale nove šipke koje nisu bile hrđave, ali i dalje su zaudarale. Freske na zidovima izgledale su svježe. Imale su jače i bolje vidljive boje. Kipovi su bili čitavi te se moglo prepoznati neke osobe poput Julija Cezara itd. Provjerio sam imam li mobitel. Na njemu je pisala tristo trinaesta godina poslije Krista. Bio sam zbunjen i otišao sam naći izlaz. Začuo sam jake urlike i počeo trčati po muzeju,to jest u tom vremenu u kojem sam se nalazio,tamnicama. Zabio sam se u nekakvog rimskog vojnika. Bio je visok, naborana lica. Imao je mač, štit i čelični prsluk. Govorio je jezikom koji nisam razumio i potjerao me van.
Kada sam izišao van, bio sam zapanjen prizorom. Bila je to Pula u doba Rima. Ništa nije bilo moderno. Sve je izgledalo starinski, iako je bilo novo za to doba. Ispred sebe sam ugledao ogromnu luku. Razina vode bila je viša. Kuće su imale sijeno umjesto krova. Bile su drvene ili kamene. U daljini, na moru, su postojali ogromni, kameni svjetionici. Bili su visoki i umjesto modernih svjetala imali su plamene vatre čija se svjetlost odbijala od limenih ploča te brodovima pokazivala put. Priroda je izgledala svjetlije i vedrije, bila je mlada i nezagađena, ali opet divlja. Zrak je bio čistiji.
Stajao sam pored Amfiteatra i promatrao, iz daljine, doček rimskog cara. Nisam znao koji je car u pitanju. Došao je sa svojom obitelji i ljudima s kojima radi. Naravno, tu je bilo puno vojnika, zbog osiguranja. Vojnici su izgledali napeto. Kao da se boje što će im car reći ili napraviti. Imali su mačeve, srednje veličine, koji su imali oštricu s obje strane. Štitovi su bili ogromni i činili se teškima, lijepo ukrašeni natpisima i gravurom na latinskom. Osiguranje je bilo toliko jako da su čak imali i kočije s kopljima i vojnicima. Amfiteatar je bio čitav tek sagrađen. Zidovi su bili bijeli. Čak je na nekim dijelovima imao i pokrov koji je ljude štitio od kiše. Svi ljudi ulazili su u Amfiteatar pa sam tako i ja s njima ušao.

Sjedio sam u zadnjem redu, na vrhu. Ljudi su me čudno gledali i upirali su prstom u mene. Pomislio sam: „Vjerojatno je to zbog odjeće“. Svi su utihnuli, a zatim su počeli vikati. U Amfiteatar je ušao car.
Pogledao sam, potajice, u mobitel. Bilo je petnaest minuta do podneva. Svi su vikali: Konstantin, Konstantin, Konstantin… Sjetio sam se da sam iz povijesti učio Konstantina I. Velikog. Došao je u Amfiteatar zbog proslave Milanskog edikta. Milanski edikt je donesen 313. godine u Milanu i njime se donio stav o religiji. Što je značilo da si mogao biti bilo koje vjere. Dvanaest sati samo što nije. Počele su gladijatorske igre. Uplašilo me pucanje prskalica s vrha Amfiteatra. Mirisale su po krvi i znoju.
Izišla su tri čovjeka boriti se, protiv jednog lava, goloruki. Prvom gladijatoru odgrizao je šaku i nogu, drugom rame i petu, a trećem glavu. Nisam to mogao gledati, gadilo mi se to krvoločno ubijanje. Otišao sam van, izvan Amfiteatra.

Krenuo sam prema trgu. Ulicom su prolazile kočije. Pod je bio prašnjav. Kočije su dizale prašinu i krhotine kamenčića. Ulicom su se protezale kamene kuće, drvenih krovova s latinskim natpisom iznad vratiju. Nisam znao što natpisi znače. Pisani su u kamenim pločama. Prolazeći ulicom primijetio sam da ljudi stalno ulaze i izlaze iz kuća. Nosili su kojekakve stvari u rukama kao mačeve, alate, plahte, vaze … Zaključio sam da su to trgovine. Htio sam ući, ali morao sam nastaviti dalje do trga iščekivajući kako će trg izgledati. Zaustavio me neki čovjek.Izgledao je kao plemić. Nosio je tirkiznu haljinu, smeđi pojas i kapu s pozlaćenim natpisima. Govorio je jezik za koji sam mislio da je latinski. Služio sam se google prevoditeljem. Bio je to stariji čovjek i zamolio me da odem s njim do obale, pomoći mu ukrcati par stvari na brod. Došli smo do obale i ukrcao sam stvari . Bile su to neke porculanske vaze i dosta nakita. Ide brodom do Rima iskrcati stvari, a zatim će svratiti obitelji u Genovi. Otišao je i dao mi par zlatnika. Zahvalio sam se i otišao natrag ka trgu. Trg je izgledao starinski. Bio je ukrašen kamenim stupovima, svijetlo žute boje. Na trgu je bilo par hramova. Kroz prozore se moglo vidjeti da su se unutar hramova nalazili neki bogati ljudi ili plemići. Na sebi su imali crvenu svilu preko leđa, zlatne sandale, krunu i puno nakita. Bilo je puno trgovaca iz Europe, Afrike i Azije. Otišao sam do nekih azijskih trgovaca. Pričali su neku vrstu starog kineskog jezika. Opet sam se služio google prevoditeljem. Jezik je preveo kao mandarinski.

Kupio sam mač, platnenu odjeću i nešto hrane i vode. Preobukao sam se u javnom zahodu i otišao dalje. Došao sam do Augustovog hrama. Doživljaj je bio prelijep. Na prvi pogled izgledao je ogromno, ali izbliza nije bio tako velik. Na ulazu je imao četiri stupa, kao i danas, na kojima su bili natpisi ukrašeni zlatom. Zidovi su također bili prepuni natpisa. Vrh Augustova hrama imao je okrugli urez, nalik na pečat crveno-zelene boje. Na pečatu je bila uklesana carska kruna zlatne boje. Još dvije građevine stajale su pored njega. Bio je to Dijanin hram i bazilika. Sadašnja crkva Blažene Djevice Marije nije bila ni nalik crkvi Svetog Tome, kako se zvala u ono vrijeme, koja je bila puno manja.
Odlučio sam poći dalje. Došao sam do Zlatnih vrata. Ona su bila službeni ulaz u grad. Bila su široka.
Na njima su bili isklesani razni natpisi i simboli. Vrata su bila bijele boje te kockaste ureze žute boje.
Malo dalje, lijevo, nalazila su se Herkulova vrata. Izgledala su obično tj.nisu imala nijedan natpis, niti simbol na sebi. Na vrhu su bila obla i bijele boje. Na posljetku otišao sam do Dvojnih vrata koja su bila poveznica do Malog Rimskog kazališta. Vrata su bila nalik na Zlatna vrata, samo što su rubovi bili ravnije oblikovani. Prošetao sam do Castruma. Odigravala se predstava u Malom Rimskom kazalištu. Samo kazalište je bilo usko. Oko njega su se nalazili debeli, kameni stupovi na kojima su bili plakati. Na plakatima su pisale satnice i glumci kazališnih predstava. Stepenice su bile male. Pozornica je bila ukrašena žuto-plavim uzorcima crta. Zastao sam i malo pogledao predstavu. Ismijavali su plemiće i careve. Bližila se noć. Morao sam poći.

Mobitel mi je počeo jako vibrirati i uključio je rutu koju trebam pratiti. Došao sam do neke napuštene kapelice, iza Castruma. Ušao sam unutra.Vidio sam vrata u podu. Nisam ih mogao podići. Na sreću imao sam mač. Kada sam otvorio vrata, pojavila se bijela svjetlost, kao portal. Bacio sam se unutra.
Opet sam se stvorio u muzeju ispod Amfiteatra. Nažalost nestalo je sve što sam kupio i nosio na sebi.
Bio sam obučen kao i prije. Shvatio sam da sam ponovno u sadašnjosti. Izišao sam iz zabranjenog dijela muzeja i zatekao policiju. Vratili su me doma majci. Kada se me pronašli, majka je bila presretna što me vidi. Naravno, zabilježio sam par fotografija Pule u doba Rima. Slike su izašle u novinama, a vremenska rupa nikada nije bila ponovno pronađena.

Ivor Kozić

OŠ Šijana, Pula

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: