Zašto baš tamo?

Bila je subota. Morala sam se dignuti u šest¸ ujutro da si složim kofer za europsko natjecanje iz plesa koje se održava u Opatiji. Zašto baš tamo? To je malo mjesto. Kako se tamo može održati europsko iz plesa. No, dobro što se može. Ustala sam da idem doručkovati. Doručkovala sam žitarice s mlijekom. Nakon doručka išla sam obaviti jutarnju higijenu. Kad sam se išla obući primijetila sam da kostime nisam stavila u kufer, ono najvažnije nisam spakirala. Kad sam se spremila, primijetila sam da je već sedam i četrdeset i pet i da ću zakasniti na autobus koji kreće točnu u osam sati. Pitam se kako da u petnaest minuta mogu doći iz Valdebeka na autobusni kolodvor u Šijani. Pitala sam sestru da me prebaci s motorom da budem brža , ali rekla je da nema teoretske šanse jer nema gdje staviti kufer. Pozdravila sam se sa sestrom, tatom i nonom koja mi je dala dobrih dvjesto kuna da si tamo nešto kupim. Trenerica je malo vikala na mene jer sam kasnila, a ja sam samo govorila:”Stigla sam na vrijeme.” Ušla sam u autobus i sjela sam sama tako da mogu staviti noge na drugo sjedalo i zaspati. Na kraju uopće nisam uspjela zaspati jer mi je bilo tvrdo i jako neudobno.

Stigli smo do Labina u devet sati na mali odmor od vožnje. Neke cure su jele, neke su se slikale, a ja sam išla malo prošetati. Krajolik je bio pun zelenila i cvijeća koja su navijestila da proljeće dolazi. Stabla su bila visoka i puna krošnji. Tu su i bili mali grmovi koji su ukrašavali tu ulicu. Ulica je imala zgrade s prekrasnim terasama koje su bile ispunjene puno cvijeća. Šetala sam i na jednom sam stala jer sam u jednom kutu vidjela jedno usamljenog labradora bio je gladan, a ja sam u ruci imala sendvič koji mi je spremila mama. Kad sam vidjela da ga je u trenu pojeo moj sendvič, pomazila sam ga i krenula dalje. Na jednom stablu vidjela sam jednu slasnu jabuku, na brzinu sam je ubrala i primijetila sam da je jabuka zapravo stiropor .Vidjela sam da je u blizini vrtić. U njemu su djeca kako s odgajateljicama radila jabuke od stiropora. Pogledala sam na sati uvidjela da se moram vratiti u autobus. Sjela sam opet na svoje mjesto. Promatrala sam kako je nebo vedro, a jarko sunce bliješti mi u oči. Preko prozora vidjela sam zelenilo livada i pašnjaka i kako krave jedu svoj jutarnji obrok travu.

Nakon pola sata opet smo stali jer se probušila guma na autobusu. Vozač je rekao :” Idite se malo prošetati i obavite što morate.” Primijetila sam da je tamo gdje smo stali jedno malo brdo.
Išla sam na to brdo i vidjela sam tablicu na kojoj piše Lovran. Pogled je bio prekrasne kuće na brežuljcima predivan pogled. U tom trenutku mogla sam osjetiti taj svježi zrak prirode. Kad sam se htjela spustiti stog brda vidim srednjeveliki kamen, a na tom kamenu je bubamara, stavila sam je na svoj dlan i taman kad sam htjela poželjeti želju ona je odletjela. Tu su i bili mali brežuljci na kojem sam počela skakutati. Na jednom brežuljku sam skoro pala, ali baš zato sam ugledala nešto što sam morala uslikati. Bio je to prekrasan dugi potok. Digla sam se da se ne isprljam još više. Otišla sam do vozača i pitala ga : “Jeste li uspjeli popraviti gumu?” Vozač mi je rekao da nije, a nakon nam je i trenerica rekla da ćemo morati gurati autobus pedeset metara do benzinske pumpe.

Kad smo gurale autobus usput sam gledala i prirodu, ali ta priroda mi se nije dopala jer je sve izgledalo pusto i prašnjavo, a ipak tu je i bio grozan smrad autobusa. Kad smo izgurala tih pedeset metara, stigli smo na benzinsku pumpu. Vozač je brzo napumpao gumu i otišli smo žurno dalje.

Tih nekoliko kilometra provela sam gledajući kroz prozor. Vidjela sam kao i obično krajolik i tablice gdje piše kuda skrenuti. Vozač je brzo vozio i napokon smo stigli do Opatije. Išle smo vidjeti kako izgleda pozornica na kojoj ćemo za par sati nastupati. Nakon probe išle smo se spremiti za natjecanje. Kad smo otplesale kako treba, otišle smo natrag u autobus. Iz autobusa sam vidjela puno kuća i zgrada koja su imala svoje vrtove. Također sam vidjela velik vinograd kojeg su obrađivali radnici. Na jednom uglu vidim kako radnici grade kuću koja će biti jako velika i visoka. U blizini gradilišta ima jedna mala kućica na kojoj je bila oznaka skloništa za životinje.

Otputovale smo zatim do Rijeke, jer nam je tamo bio hostel. Kad smo ostavile prtljagu, trenerica nas je vodila u centar na šoping. Puno toga sam kupila, a kad smo se vratile u hostel sve smo bile iscrpljene i otišle smo spavati oko devet navečer. Sutradan smo se opet natjecale, a kad je bilo proglašenje saznale smo da smo osvojile drugo i treće mjesto u Europi.

Lorenza Leona Ušić

OŠ Šijana, Pula

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: