Marta Bašnec: Miris knjige

Jedino što sam u životu htio biti jest pisac.
Kao dječak volio sam čitati knjige i maštati o svojim izdanim knjigama, promocijama i obožavateljima. Uvijek sam volio pričati o knjigama, o likovima i svjetovima koji se nalaze u njima. Volio sam se izgubiti u njima, čitati do dugo u noć sakriven ispod pokrivača. Ali drugi to nisu voljeli. Nisu voljeli moju „opsjednutost“, ni moje priče. Kako me djeca nisu prihvaćala zbog različitosti počeo sam ih mrziti. Nisam ja bio različit, oni su bili. Mislim da je od tog trenutka sve pošlo u krivom smjeru.
Isprva to nije bila velika mržnja, pokušao sam im pokazati kako su knjige zanimljive i poučne, kako su korisne.
Smijali su mi se.
Bila je to vrsta nekog prijateljskog podrugivanja te nisam previše obraćao pažnju na to. Kasnije je prerasla u nešto više, na nešto zlobno. Kako sam volio provoditi vrijeme sam sa svojim knjigama nije me smetalo što se ne žele družiti sa mnom. Volio sam čitati svoju knjigu na klupici dok su drugi igrali nogomet. Volio sam čitati pod školskim odmorom, kada su ostali razgovarali. Žurio sam kući kako bi imao više vremena za čitanje, dok su moji vršnjaci zajedno jeli sladoled. Ali ubrzo, kako sam odrastao, shvatio sam da ih trebam ali oni su se toliko naviknuli na moju odsutnost da sam im postao nevidljiv i nečujan.
Kako sam sve više i više odrastao moja želja za postati piscem nije se umanjila a uvećala se mržnja prema onima koji su me u tome sprječavali. Nije više bilo interakcije između mene i mojih školskih kolega, nije više bilo razgovora ni onog prijateljskog podrugivanja kao prije. Kao da nisam ni postojao.
Jedina nada za moj opstanak bila je u mojoj kolegici iz klupe. Ona nije mislila da sam čudan. I to mi je bilo dovoljno. Jednom mi je rekla da i ona voli čitati. Kada sam je upitao da ponese sa sobom u školu svoju omiljenu knjigu ona je jasno odbila i dala do znanja da ne želi da itko zna kako ona čita. Shvatio sam da je mogu zadržati samo ako njezinu tajnu držim u sebi. U našoj maloj školskoj zajednici čitanje je zbog mene postala bolest a sve što ja nisam volio, kao što je sport, postalo je bitno.
Kako je moja želja i moje tijelo raslo shvatio sam da što više pišem i čitam da će i moje priče biti bolje. Počeo sam voditi svoj dnevnik, opisivati svaku osobu u mom životu, svaki ružan pogled te svako izbjegavanje. Opisao sam kako moja kolegica iz klupe razgovara sa mnom samo kada je nitko ne vidi. Opisao sam njezine poglede prema meni kada bi ostao sam ali i njeno graciozno izbjegavanje kada bi se družila s ostalima. Opisao sam kako lijepo miriše te kako ukrašava redove u bilježnici kada joj je dosadno.
Isprva sam opisivao samo izgled ljudi i njihovo očito ponašanje, ali kako sam uvijek bio odvojen i kako sam uvijek smetao ma gdje god da sjeo, često sam se selio i skrivao u kutevima. Provodio sam mnogo vremena zaključan u toaletu i skriven na grani drveta. Tako sam čuo svakakve priče i najnovije vijesti prije nego li bi itko drugi znao za to. Počeo sam zapisivati i te stvari. Ubrzo sam znao svačiju malu tajnu i prljave misli a oni nisu ni znali kako bi im jednog dana mogao postati prijetnja.
Nikada nisam namjeravao iskoristiti te bilješke, smatrao sam kako su one samo dio mog odrastanja i težnje ka piscu koja je sa završenom osnovnom školom već postala opsesija.
Pošto prijatelja nisam imao, najdraži su mi bili praznici jer sam mogao pisati i čitati koliko god sam želio. Majka mi je bila velika podrška u tome te jedina svijetla točka u mom djetinjstvu. Uvijek mi je kupovala knjige i prekrasne debele bilježnice koje su se ispunjavale sve brže i brže. Ali kako sam odrastao shvatio sam zašto ja volim čitati i zašto je majka toliko sretna zbog toga. Ta i ona voli čitati. Ona me zarazila s tom ovisnošću. Kada sam progledao i shvatio tu činjenicu postao sam jako zbunjen. Prvo sam pomislio da je ona kriva zbog toga što nemam prijatelje. Počeo sam sumnjati u svoj san, ta je li uistinu to moj san ili njezin?
Tada više nisam htio pisati. Želio sam postati nešto drugo ali nisam znao što. No to nije dugo trajalo. Nešto u meni me vuklo ka mojim bilježnicama te sam shvatio da je ta želja u meni, da sam to ja. Tada sam počeo poštovati majku jer me dovela na ispravan, na moj put i ubrzo je moja želja opet oživjela.
Pitao sam se kakav bi bio da sam imao oca, da me nije ostavio kada sam ga trebao. Pitao sam se bi li me i on podržavao ili bi mi se smijao. Bio sam uvjeren da bi mi s njim bilo bolje te sam ga počeo mrziti zbog odlaska prije nego li sam ga upoznao. Smatrao sam da bi s njim mogao razgovarati o mom problemu i da bi me kolege prihvatile.
Bližio se početak mog srednjoškolskog obrazovanja. Kako nisam htio da itko od mojih školskih kolega ide sa mnom odabrao sam najudaljeniju i najneočekivaniju srednju školu. Odabrao sam mjesto osamdeset pet kilometara od kuće i uvjerio sve kako je to moje zanimanje iz snova. Upisao sam školu za kemijskog tehničara. Jedini kriterij bio je da je to dovoljno daleko i dovoljno specifično da nitko tko me poznaje neće ići ovdje. Majka nije bila sretna što njezin sin jedinac odlazi tako rano od kuće ali dobrom pričom o mojoj budućnosti ubrzo sam je uvjerio da je to najbolji izbor za mene.
Prije početka novog razdoblja mog života morao sam napraviti dobar plan. Kako sam bio u pubertetu prijatelji su mi očajno trebali toliko da sam odlučio moju ljubav prema knjigama i pisanju zadržati za sebe. Čak sam i prilikom upisa u učenički dom namjerno uzeo dvokrevetnu sobu. Očajnički sam trebao nekog.
Kada sam upoznao svog cimera činio se kao drag mladić. Trudio sam se razgovarati s njim i pričati mu o svojim pričama. Nikad mu nisam rekao kako želim postati pisac, priče koje sam mu pričao bile su izmišljeni dio mog života. Od svake osobe zapisane u mom dnevniku uzeo sam ono najzanimljivije i ukomponirao u svoju savršenu priču. Od prvog dana činilo mi se da sam mu drag i prvi puta u životu osjećao sam se istinski sretno. Shvatio sam da trebam nekoga da mu pričam. Ali jednog dana shvatio sam da se i on pretvara, da nije osoba kakvom se predstavlja. Tog dana ušao sam u našu sobu i bila je nekako prazna, pretjerano čista. Tada sam shvatio da je otišao. Nisam ga više sreo a krevet pokraj mog ostao je prazan do kraja mojeg srednjoškolskog obrazovanja.
Jako sam se trudio ostvariti nova prijateljstva ali jednostavno nisam znao kako. Htio sam razgovarati ali uvijek bi mi izletjela neka činjenica iz knjiga, uvijek sam imao potrebu ispravljati svakog i kazati im istinitu tvrdnju. Također sam počeo brzo pričati jer nikada nisam imao prilike pričati u društvu. Mislio sam kako će mi netko nešto dobaciti ili upasti u riječ i promijeniti temu. Nitko nije volio brzo pričanje a to sam shvatio kada su se, jedan po jedan, prestajali družiti sa mnom. Počeo sam se pitati u čemu je stvar, jesam li ja toliko čudan ili su to svi ljudi oko mene?
Kako nisam izlazio i izgubio jedinu osobu s kojom sam pričao, počeo sam mnogo učiti. Kemija mi je postala nova strast, volio sam eksperimentirati. Sve pokuse zapisivao sam u svoju bilježnicu, sedamnaestu po redu, te bio silno ponosan na njih. Nekako sam mislio da će mi neki od njih u životu dobro doći. Planirao sam ih iskoristiti u svojim budućim knjigama. Kako me škola zaokupila malo sam pisanje zapostavio ali nisam mogao bez toga tako da sam pod svakim praznicima i slobodnim danima pisao. Prva knjiga bila je o mom životu. Još uvijek nisam imao ideju ni hrabrosti za nešto drugo ali bio sam uvjeren da će jednog dana doći.
Završetkom srednje škole pisao sam svaki dan, a kući se nikada vratio nisam. Knjige su postale moji najbolji i jedini prijatelji.
Ni slutio nisam koliko će mi srednja škola pomoći u mom daljnjem životu. Krenuo sam u tu zgradu potpuno nesvjestan onog što me čeka i što ću postati ali u kratkom vremenskom periodu shvatio sam da je to najbolji izbor koji sam mogao odabrati a isto to shvatio sam i mnogo godina kasnije.
Priču o mom životu objavio sam pet mjeseci nakon završetka srednje škole. Nisam htio da ljudi znaju da je to moja priča pa sam izmislio pseudonim. Ljudima se priča svidjela, svi su željeli čitati o neprihvaćenom dječaku. Bio sam zadovoljan svojim postignućem ali nisam bio potpun, kao da nije to ono što sam oduvijek želio.
Počeo sam se pitati bi li ljudi čitali moje knjige kada bi znali tko sam. Jedan dio mene htio je svima dati do znanja da sam to ja, dječak kojeg su svi izbjegavali. Drugi dio mene želio je i dalje čuvati ovu tajnu jer sam samo tako mogao razgovarati s ljudima.
Ubrzo sam na svoju elektroničku poštu primio stotine pisama obožavatelja koji su me molili za javno prikazivanje, susret ili predstavljanje knjige. To je bio moj san od kada znam za sebe, ali trebalo je još malo pričekati. Svi su željeli znati tko sam ja ali nešto duboko u meni htjelo je da to za sada ostane tajna. Uživao sam u razgovorima sa ljudima te mi je to bilo najsretnije razdoblje života.
Potaknut pozitivnim reakcijama čitatelja počeo sam pisati novu knjigu. Ovog puta izmislio sam događaje i istraživao povijest. Imao sam ideje i imao sam inspiracije, ali nekako mi pisanje nove knjige nikako nije išlo od ruke. Nisam želio prestati pisati a brzo sam shvatio da ovu knjigu ne mogu nastaviti. Dugo sam razmišljao što da pišem, kako da ponovno dobijem čitatelje i prijatelje, kako da im zaokupim misli.
U razdoblju mozganja i potrazi za savršenom temom primio sam jednu vijest na koju nisam znao kako reagirati. Moja majka je umrla a od mene se tražilo da dođem na sprovod. Majku nisam vidio dugo, nisam se vraćao kući nakon srednje škole. Tamo mi nikada nije bilo lijepo i nikada se nisam osjećao kako tamo pripadam.
Nakon neobične vijesti shvatio sam kako bi bilo pristojno doći joj na sprovod te sam to i napravio. Tada sam shvatio da nikada nisam bio na grobu svog oca. Majka me nikada nije vodila sa sobom a ja je nisam ni tražio. Nisam ni znao smijem li ni kako se to radi a nisam imao ni potrebe ići pošto ga se nisam ni sjećao.
Sve što sam u tom trenutku osjećao bio je strah. Prvi put u životu pitao sam se kako ću umrijeti. Pitao sam se koja im je bila posljednja misao te jesu li se sjetili na mene. Počeo sam vjerovati da ljudi misle na tebe onoliko koliko i ti misliš na njih pa sam stoga zaključio da su me zaboravili.
Šutke sam obavio svoju dužnost na sprovodu. Nije mi bilo žao. Nisam bio tužan, nisam ispustio ni jednu suzu. Sve što sam želio jest da se maknem s tog odvratnog mjesta. Više me ništa nije držalo ovdje. Kada je sprovod završio pomislio sam kako ću brzo otići do svog automobila i vratiti se u svoj stan i svojim knjigama kamo i pripadam.
Ali nakon sprovoda osjetio sam nečiju ruku kako pritišće moju nadlakticu i govori moje ime. Dugo me netko nije primio za ruku te sam u tom trenutku osjetio neki savršen osjećaj koji mi je ispunio tijelo. Bila je to moja kolegica s klupe, tajna ljubiteljica knjiga. Bio sam toliko iznenađen što je vidim da sam ostao bez riječi.
Tada sam prvi put u svom životu sjeo s nekime na kavu i razgovarao. Ali ono o čemu je ona pričala najmanje sam htio razgovarati. Iz svoje torbe izvadila je knjigu- moju knjigu. Svojim lijepim glasom kojim me u djetinjstvu graciozno odbijala, sada je govorila rečenicu koju nikada nisam htio čuti. Otkrila me. Shvatila je tko je pisac te knjige. Rekla je da je znala čim ju je pročitala. Nisam joj priznao, ali vidjela je da je u pravu u mojim očima. Nakon razgovora prvi put me tražila da se nađemo još jednom. Pristao sam iako nisam htio.
U meni se razvio neki čudan osjećaj, neki bijes prema njoj. Nisam znao kako da se izvučem iz ove situacije, kako da dokažem da knjiga nije moja. Nikada nisam mislio da će mi ona biti prijetnja. Nikada nisam mislio da će mi itko u životu biti prijetnja. Ali to se dogodilo. Kada smo se sljedeći put sreli već sam imao izrađen plan. Plan koji se samo jednog dana stvorio.
Tada sam prvi puta u svom životu iskoristio svoje znanje iz kemije. Tada sam prvi puta nekoga otrovao. Prvi put u životu oduzeo sam život.
Shvatio sam da ne želim da itko zna za mene, htio sam ostati anoniman i samo pisati knjige, htio sam osobno stvarati svoje prijatelje.
Kada sam oduzeo život nisam razmišljao o posljedicama. Tada mi se to činilo najlogičnijim slijedom. Nisam ni slutio koliko zadovoljstvo će mi to priuštiti. Čuo sam da neki ljudi polude, da namjerno priznaju svoj zločin. Ali ja sam otupio. I bio sam sretniji. Shvatio sam da mogu pisati samo o svom životu te mi je taj čin donio brdo inspiracije za novu knjigu.
Znao sam da ljudi vole čitati o ubojstvima i istraživanjima o njima, vole se igrati detektiva. Zbog toga sam svoju novu knjigu utemeljio upravo na ubojstvima. Ubrzo sam shvatio kako u mojoj struci treba istraživati, shvatio sam da najbolje pišem kada nešto proživim. Priče o mom životu najbolje sam pisao te sam, niti ne sluteći u što se opuštam, postao ubojica.
Druga žrtva bila je slučajna prolaznica ulicom. Pukim slučajem to je bila kolegica iz srednje škole. Nisam imao poseban plan. Samo sam htio dobar opis za knjigu. Pozvao sam je na piće. Jako lako je pristala, što me iznenadilo. Uzela je sto postotni sok od jabuke. Lagano sam se nasmijao na to jer ubrzo neće više biti sto postotni sok od jabuke. Bila je tako naivna, mislila je da se smijem zbog nje. Sam sam se ponudio da je otpratim do kuće, htio sam znati koliko dugo otrovu treba da djeluje. Nikada neću zaboraviti njeno lice tik pred smrt, kako me pogledala kada je shvatila.
Postao sam ovisan o ubojstvima i eksperimentiranju djelovanja mojih otrova. Sve žrtve bile su mlade žene, jednostavno sam samo s njima mogao donekle razgovarati. I svidjelo mi se. Svidjelo mi se kratko ih zavoditi, ubiti ih i tada o tome pisati. Svaka od njih bila je drugačija te novo osvježenje za moje knjige.
Nakon četvrte žrtve ubijene otrovom, knjiga mi je bila previše monotona. Morao sam izmisliti nešto više, nešto zlobnije. Kako sam sve žene zavodio u meni se javio neki osjećaj, potreba za ženom. Osjetio sam nagon kakav nisam imao nikada prije. Nakon pete žrtve počeo sam ih ljubiti, to im je bio posljednji poljubac u životu. Ali nakon osme ni to mi više nije bilo dovoljno.
Postao sam zaokupljen ubojstvima ali i skrivanjem dokaza. Nisam htio da netko shvati tko sam pa sam uzeo pauzu od mog novog hobija u trajanju od godinu dana. U toj godini dovršio sam svoju knjigu i izradio detaljan plan ubijanja s novom svrhom- spolnim odnosom.
Knjiga je postala još popularnija od one prve, sve obožavatelje zanimalo je tko je ubojica, čiji um je toliko pokvaren. Opet sam dobio mnoštvo elektroničkih pisama s upitima hoće li biti nastavaka i onih željnih da samo njima kažem tko je krivac za ta zlodjela. Podrugljivo sam im se smijao jer nisu znali što traže od mene. Nisu znali da ako će biti nastavaka da će biti i više stvarnih ubojstava. Nisu znali da ako me otkriju da oni više neće disati.
Uživao sam u ponovno stečenoj slavi ali moj poriv za spolnim odnosom postajao je sve jači. Odlučio sam svoj detaljan plan provesti u djelo. Ovaj put žrtve nisam birao nasumično. Najprije sam ih promatrao i izabirao one najutjecajnije u društvu. One koje svi prate i one koji se rugaju drugačijima. Njih mi je bilo još draže ubijati. Znao sam da nekome činim uslugu, da će netko možda postati vidljiv u društvu ako maknem glavnog negativca.
Deveta žrtva bila je prekasna djevojka plave kose. Promatrao sam je dugo. Htio sam imati lijepo prvo spolno iskustvo. Razvio sam novi otrov s odgođenim djelovanjem i učinkom spavanja. Plan je savršeno uspio. Dobio sam prvu žrtvu za svoju novu knjigu i dobio sam svoje prvo spolno iskustvo kojem sam toliko dugo težio.
Dvadeseta žrtva bila je ujedno i zadnja žrtva za treću knjigu. U knjizi nisu uhvatili ubojicu, kao ni u stvarnom životu. Ali bili su mi jako blizu, spolni odnosi, iako sa zaštitom, približili su policiju istini. Morao sam nekako zataškati i spasiti se od zatvora stoga sam izdavanje treće knjige malo odgodio. Razmišljao sam što da učinim, kako da spriječim da me otkriju.
Prestao sam s ubojstvima.
Kako nisam imao potrebu za pisanjem nove knjige nisam imao potrebu ni za ubojstvima. Zašto da istražujem za sljedeću knjigu kada moram najprije srediti misli i stvaran život.
Prestankom svojih istraživanja imao sam mnogo vremena te sam opet počeo intenzivno čitati tuđe knjige. Ovaj put čitao sam samo one s mračnim temama, psihičke trilere i horore s mnogo krvi i puno zločinaca. Razmišljao sam je l’ i neki drugi pisci ubijaju ljude za potrebu svoje knjige ili sve to izmišljaju. Te misli su me toliko zaokupile i preplašile da sam počeo i sam istraživati pisce kriminalističkih romana.
U knjižnici sam znao provesti sate i sate, svakog pisca sam pomno istraživao i uspoređivao s ubojstvima u njegovoj blizini u vrijeme kada je pisao roman. Nisam bio uspješan ali bio sam uvjeren da nisam jedini koji to radi, da mora postojati još netko. Kako sam svaki put uzimao drugu knjigu primijetio sam kako svaka drugačije miriši. Čudio sam se kako nisam to primijetio prije. Svaka knjiga je imala svoj miris, najčešće je bio onaj od cigareta ali neke su mirisale po starosti i po raznim biljkama. Odjednom sam se pitao kako miriši moja knjiga, miriši li po ubojstvima, po otrovu, krvi? Mogu li me otkriti po mirisu knjige?
Ali odmah nakon tih misli krenula je nova ideja, plan za savršeno prikrivanje svojih zločina.
Nakon pet mjeseci eksperimentiranja imao sam as u rukavu. Smislio sam novi otrov, novi zločin, smislio sam miris svoje knjige. Tek tada izdao sam svoju treću knjigu. Izdao sam je pod posebnim uvjetima. Izdavača sam pridobio tako što sam mu rekao da želim osobno potpisati svaki primjerak, a tada da želim svaku knjigu umotanu u posebnu prozirnu zaštitu. Pristao je jako lako, mislio je da je to odlična ideja.
Svaku stranicu svake knjige poprskao sam svojim posebnim mirisom. Bio je to otrov koji miriši po knjigama i koji djeluje nakon dva mjeseca. U svaku knjigu sam se potpisao, bila je to moja prva i zadnja posveta. Napisao sam: Ugodno čitanje i ostatak života želi vam vaš ubojica.
Svaka knjiga bila je umotana u prozirnu zaštitu kako sam i tražio. Tako će otrov biti djelotvoran zauvijek. To će biti najbolji zločin svih vremena. Djelovat će i kada ja više neću disati, ljudi će ubijati sami sebe svojim čitanjem. Ali nisam im ja kriv za loš odabir knjige. Sami su to izabrali. Obožavatelji su sami htjeli nastavke knjiga, a to će i dobiti. Svatko će dobiti svoj epski završetak.
Tako nitko neće saznati istinu o mojim knjigama. A kad shvate ja ću već odavno biti mrtav.
A sada se ispričavam, moj dragi obožavatelju. Ostalo mi je još dva mjeseca života, moram ih iskoristiti na najbolji mogući način. Moram završiti ono što sam započeo. Naime, našao sam novu ovisnost. Ovaj put neću ubijati zbog potrebe knjige već zbog užitka. Nadam se da će tek sada ljudi shvatiti da sam prije bio sasvim normalan.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: