Andrea Berić: Minule duše

Čovjek ne umre kada mu prestane kucati srce, kada prestane disati i zauvijek sklopi oči. Umre kada izgubi ljubav svojih najbližih. Umre kada izgubi svaku volju za životom i nadu u bolje sutra. Hodajući mrtvac koji živi jer, eto, mora. Samo je sjenka koja se vuče bez glasa. Obris bez boje, prazne nutrine, ništavilo  i ništa više od toga. Vjetar mu ne dotiče linije kože, kiša ga zaobilazi. Sunce ne može ugrijati tu santu leda, ionako ne bi imalo smisla. Sluha nema za cvrkut ptica, žubor potoka i mladenački smijeh. Zar nije žalosno to koliko puno je takvih mrtvaca među nama? Oku su teško vidljivi, valjda ih srce prepoznaje. Trunka suosjećanja za te minule duše izgubljenih snova koje više ne znaju što je sreća. Duše koje više nikada neće osjetiti istinsku ljubav. Zaista prežalosno. Njihova jedina krivica je u tome što su bezuvjetno voljeli pogrešne osobe. Vjerovali su u iluziju, bolju sliku, uzdizali vrline,a zanemarivali mane. Naivčine, neki odmah pomisle. Naprotiv, dobri ljudi nikada nisu naivčine. Samo su to što jesu, dobri. Iako su mrtvaci.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: