NA PUTU KOJI VODI U KOPRIVNICU

Prije mnogo godina, kada sam još bila djevojčica koja je nestrpljivo čekala da odraste, krenulo je moje putovanje u pustolovinu. I sada mi je u sjećanju taj dan kao da je bilo jučer. Zazvonio je telefon, u istoj sekundi moja se mama javlja, a minutu kasnije ja već spremam kofer zajedno sa svojom bakom te krećemo na put. Nije bilo potrebe za moljakanjem jer sam ja jedva čekala pokret. Ono što me mučilo bilo je kamo to točno idemo? Na moj upit baka nije odgovorila ni riječi, samo je mudro šutjela. U mojoj maloj glavi bilo je bezbroj pitanja. Kamo bih uopće mogla putovati? U neki grad ili selo? U neku drugu državu?

Prolazili smo selima, kuće su se nizale jedna za drugom, a moje misli su bile samo usmjerene prema cilju. Okupirana pitanjima nisam ni zapazila da je u jednom trenutku auto stao. Nalazila sam se u Varaždinu na željezničkom kolodvoru. U to vrijeme bila je velika gužva na kolodvoru. Mnoštvo ljudi ulazilo je i silazilo s vlaka. Svatko je sa svojim mislima hitao nekamo manje ili više pazeći na promet i druge ljude. Nakon što smo baka i ja kupile kartu, uputile smo se prema „našem“ vlaku, ušle smo i sjele na prvo slobodno mjesto koje smo ugledale. Tada sam bila prvi put u vlaku i bilo mi je super. Nestrpljivo iščekujući polazak okom sam pratila svaki detalj kojeg sačinjava taj stroj. Vlak je bio jako dugačak i plave boje te je imao kotače na tračnicama koje su izgledale zahrđalo. Odjednom sam čula neki zvuk. Bio je to zvižduk koji je označavao da vlak može krenuti. Bila sam toliko zadivljena putovanjem da tijekom cijele vožnje nisam ispustila ni riječ.

Tadam-tadam, tadam-tadam…zvuci koji mi još sad odjekuju u glavi. U početku je vrijeme u vlaku brzo prolazilo jer sam gledala u nešto novo, ali ubrzo mi je taj dio dosadio jer kao i svakom desetogodišnjaku, sjediti mirno u vlaku koji ne ide brzinom munje i nije neka sreća. Ravna polja: neka obrađena, neka zapuštena, ravnica uz tek pokoji brežuljčić. Sve oko mene smeđe i zeleno, tek malo plavetnila pogledam li gore i u stranu. Uglavnom lijepa uređena priroda koju tu i tamo presijecaju prometnice. U šumarcima pokraj željezničke pruge sigurno su obitavale ptice. Tek pokoji automobil bio bi na prijelazima i čekao na podizanje rampi da može krenuti. Put rampi prema gore dao je naslutiti u kojem će se smjeru kretati moje raspoloženje stignem li na konačan cilj našeg putovanja.

Kad smo se približili cilju, u daljini sam ugledala velikog pijetla na vrhu zgrade. Tada sam odmah shvatila: to je Koprivnica! Baka mi se samo osmjehnula što je bila potvrda mog odgovora. Koprivnica je grad Vegete, bio i ostao. Neizostavan dodatak jelima kojega od davnina koriste mame kuhajući sarme, bistre ili guste juhe, čušpajze, umake, paprikaše i sl. Znam da nam je učiteljica tumačila da to nisu sve autohtona jela, ali nismo joj vjerovali jer što znaju tamo neki Mađari što je to paprikaš? To samo zna moja baka koja od ljeta do kasne jeseni na verandi suši crvene paprike po kojima taj paprikaš toliko miriši. I bude ti naprosto milina kada uzmeš koricu kruha, umočiš ga i onako neodoljivog pojedeš. Joj, da mi je taj paprikaš bio tada u vlaku, najela bih se toliko da otkopčam gumb na svojim hlačama. Morala sam se zadovoljiti sendvičem kojega mi je mama utrpala u ruksak na leđima.

Iskrcale smo se iz vlaka, ugledale tamo mog ujaka s kojim smo nastavile daljnje putovanje autom. Prolazeći kroz sam centar grada nisam mogla ne pomisliti na nekadašnji život tog otmjenog grada, zamišljala sam dame u prekrasnim haljinama i muškarce u odijelima koji šeću parkom i razgovaraju o minulim vremenima. Poželjela sam i ja tako proći tim putevima kojima su kročili mnogi znani i neznani ljudi. Jedina mana tog prostora je što ga brzo prođeš autom i ne vidiš čar svih od očiju zastrtih puteva. Oči bi htjele još, osjetila vape za podražajima kojih u parku ima na pretek. Podravka, Belupo, još neke zgrade kojima ne znam ime, a sigurna sam da im nazive ni ne bih upamtila zbog u kojega sam osjećala upijajući koprivničku klimu. I veličanstveni zeleni park – pamtim to kao danas. Iznad lijepo plavo nebo. Prava zeleno plava idila! Tko zna, možda jednom i preselim u taj kraj, možda me ljubav tamo odvede pa onda i ja postanem Koprivničanka.

Mihaela Zadravec, 8.r.

OŠ Gornji Mihaljevec

mentorica: Lidija Novak Levatić,prof.

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: