Lara Šljivić: Vremeplov
Jedan dan sam razmišljala kako bi bilo imati vremeplov. Nakon par minuta sanjarenja sam se sjetila da trebam učiti. Trebala sam naučiti biologiju, geografiju i talijanski. Poslije tri sata učenja biologije i geografije sam prešla na talijanski.
Ponavljala sam nastavke različitih vremena u glavi i sljedeća stvar koju sam skužila je da sam zaspala. Pogledala sam na sat i bilo je osam sati i četrdeset i šest minuta. „Koji vrag!?“ – zapitala sam se. Odlučila sam ovaj put otići na vrijeme na spavanje da sutra opet ne zaspim iznenadno.
Sutradan sam išla u školu na ispite. Na putu do škole sam još uvijek razmišljala o vremeplovu. Kada sam došla na geografiju, počela sam čuti glasove. Jesam li poludjela? Možda. No, kada sam pogledala ulijevo, vidjela sam sebe. Okej, stvarno sam poludjela, no sama sam si pomogla na ispitu tako da sam se vratila u jučer i naučila sve te si šapnula svaki pojam koji nisam znala. Iz biologije sam si isto pomogla, ali sam očito pogrešno naučila i dobila sam četiri. Krenula sam na talijanski i upitala sam samu sebe kako ću si pomoći na talijanskom ako ispituje.
Kada je počela ispitivati, bila sam jako nervozna. Dok me je ispitivala, pokušavala sam se sjetiti nastavaka imperfekta. Nakon toga sam čula šapat u uhu. Kada sam si govorila nastavke u uho i odgovarala u isto vrijeme sve je to zvučalo kao turska sapunica, ali nitko nije skužio i uspješno sam završila sa svim tim ispitivanjima.
