Ljetni klasik

Nakon završenog trećeg razreda gimnazije, željno sam dočekala praznike. Započeo je moj omiljeni film koji rado premotavam u mašti kada me uhvate stresni trenutci.

Ležim na bijeloj stijeni. Kapci postaju sve teži od vrućine i sunčevog blještavila. Niz leđa mi klizi slana, morska kapljica. Polako i ujednačeno udišem miris kreme za sunčanje, soli i znoja. Iz daljine dopire dječji smijeh i vika, dok more, ljudi i galebovi mrmljaju kao radio valovi sa lošim signalom.
U tom blaženom trenutku hvata me snažan osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva.
Nakon sto godina ili tri mjeseca ili deset minuta (nisam sigurna) postaje prevruće. Lagano ustajem i teturam do ruba. More blješti i muči moje krmeljaste oči.
Vuššššš! Potpuno me obuzima senzacija plavetnila, hladnoće i svježine. Prekrivam se beskrajnim, šuškavim ogrtačem. Misli se polako razbistruju, a prigušena osjetila vraćaju. Širim oči i divim se tom spektru plavih i zelenih nijansi. Trgam se za još nekoliko trenutaka tog prizora, ali pluća me izdaju.
Ahhhhh! Ostajem plutati na površini kao kakva odbačena daska. Morske struje poigravaju se mojom kosom. Plešem i zanosim se valovima koji me vuku ovdje i ondje. Pod sebe i u sebe. Ulaze u nos i usta, ali ništa ne primjećujem. Vjerojatno sam postala more.


U spomen na ovaj trenutak ostala mi je valovita kosa, tamna put i ovaj tekst. To je dnevnik na moj način, jer da se mene pita, ovako bi izgledao svaki dan ljetnih praznika.

Miriam Volarić, 4.r
SŠ Hrvatski kralj Zvonimir, Krk

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: