Orkan koji će se zaboraviti

Pogledah prema gore. Ne, ne gore. Dolje. Ili možda ipak gore? Ne znam. Zar da znam kud da idem izgubljen u minimalizmu neke tamo sreće. Sreće koja na mahove kao orkan puhne, a potom stane ukočena, mrtva. U duši mi spokoj dok ne mili blaga svjetlost, a vjetar hladi suhu kožu. U daljini krika galebova. Mir. Barem mislim da to osjećam. Sve te riječi zvone tako silno, a tako prazno. Puki znak na papiru da evocira sliku na nepostojeća sjećanja. Smiješne li pomisli.
Otok. Jedno meni, sasvim nešto drugo drugome. Četiri znaka koja će probuditi snove koje nemamo. Mjesta daleka i strana postat će toliko bliska da će izgubiti boju. Jeftina kopija. „Svijet sjena“ , uzviče Platon. Zar da se trudim? Valjalo bi probati. Vidim galebove. Vidim otok koji spava na moru i sunce iznad njega. Vidim bor, a i stijene. Gledam sliku vidljivu samo meni koju tek treba posložiti u manjkave rečenice.
U kasnijim poslijepodnevnim satima sunčev odsjaj ljeskao se morem. Uskovitlano jugo divlje je udaralo u tjeme stijena. U daljini otok obgrljen nadrealnom sumaglicom gubi svoje jasne konture. Siluete galebova krstare nebom usprkos snažnom vjetru dok gordi bor baca oštru sjenu nad požutjelo kamenje od sad već skoro palog sunca. Miris tamarisa. Usamljeni oblak oholo zaklanja sunce, no kazni ga providnost nebesa. Raznese ga vjetar natrag k beskonačnosti plavog svoda. Pogled mi skoči na pučinu gdje točkica prkosi Eolu. Prvo mala, a sad veća – točkica postane riječ, a riječ rečenica: ribarski se brod nakon višetjednog izbivanja smiono vraćao u porat da ribari odmore trudne ruke od solju otvrdnutih konopa i teških mreža. Zvono. Otkuca šest puta.
Ah… i sad, što sad? Bljeskovi u noći. Sve. Ništa. U ništavilo! Munja bljesne, prolomi se kroz oblake i zasja otrovnom ljepotom. Nebeska zmija sikće bijesno k ništavilu vremena. Potonule glave dignu pogled da se dive izvanrednoj ljepoti – godinama, godinama, godinama. Bljesne u zenitu života, a potom padne u kaljužu zaborava kao da nikad nije postojala. Uspavani ljudi nose sve za sobom, trenutke, sjećanja. Što je zapravo stalno? Što definira, gotovo gizdavo, mjesto koje oholo zovem svojim domom?
Ima jedan starac. Stalno sjedi sam na klupi i čita. Čita i čita. A toliko malo govori. Sve te riječi koje guta pogledom, uz muku, gotovo zakržljalo, rijetko vadi van. Svi ga znaju, no zaobilaze kako se slučajno zalutao pogled ne bi ukrstio. I taj starac umrijet će, a ipak kraj će ostati na mjestu. A možda onaj velebni bor što prkosi buri svake godine sve teže i teže? Star je već, osušilo se granje – odnijet će ga vjetar u plavi ponor, a ipak, kraj će ostati na mjestu. Mora onda da je kuća iznad sela simbol moga kraja. Napuštena godinama, svjedok minulih vremena kao kakav stražar s visina patrolira nad zalascima sunca kad ju preplave žarke tople boje, a kamen samo na trenutak osjeti toplinu nebesa. Nije ni kuća, bršljan će se poput udava oviti oko napuklog temelja te ga stiskati dok se ne uruši u samu sebe. Ipak, kraj će ostati na mjestu.
Ta što onda jest moj kraj? To nisu materijalne stvari. To nije starac koji čita, već njegova smrt. Moj kraj nije stablo, nego njegov pad. Kraj ne čine kuće ili životinje, nego misao na njih. Sreća, sjeta, žudnja, spokoj. Svatko veže osjećaje uz neko mjesto. Upravo je to razlog zbog kojega nam je najdraži naš kraj. Ne jer je najljepši ili poseban u svijetu, već zbog događaja koje smo tamo proživjeli, svih sretnih i tužnih trenutaka čiji smo svjedoci bili. Ponovno možemo osjetiti osjećaje za koje smo mislili da su davno zatomljeni. Dok god žive sjećanja na mjesto, živjet će i ono samo. Zato volim svoj kraj. Zvono. Otkuca sedam puta.

Autor: “sveti Mihovil”

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: