Ljeto za pamćenje

Rastanak…tuga…prijatelji…Srednja škola i novo društvo. Ove godine praznici počinju sa završetkom 8. razreda, upisom u srednju i na moju veliku sreću srednja koju sam željela. Tuga zbog rastanka sa starim prijateljima, ali sreća jer ću upoznati nove. Tako je započelo ove godine moje ljeto.

Pa moram vam na samom početku priznati da mi je ovo ljeto najbolje do sada, ali ne zato što krećem u prvi razred srednje škole, to mi i dalje još malo teže pada. Odmor, ljetovanje s mojim najdražima i ova dva i pol mjeseca su proletjeli kao nikad brže dosad. Kod mene oni stvarno znaju biti komedija za napisati knjige. Od toga da se pola članova obitelji izgubi, drugoj polovici je dosadno do onih koji su toliko nespretni da većinom dobiju ozljede od kojih putovanja završavaju prije nego počnu. Moji su praznici bili komedija koju ću pamtiti još dugo vremena.

Počelo je s kampiranjem od nekoliko dana na obali rijeke Odre kod Turopolja gdje moja obitelj i ja znamo ići na ribolov (znam malo vam je čudno kako ja pa sad u ribolov? Kod nas je to normalno i nasljeđuje se već godinama.Svi više manje uživaju u ribolovu osim moje mame kojoj je draže čekati sve na pladnju samo uz poneki prigovor usput), ali samo jednom smo izveli i nju i baku to baš ovo ljeto. Željele su vidjeti gdje mi, tata, deda i ja znamo provoditi slobodne dane pa hajde da im ispunimo želju, odlučili smo ih povesti. Vrijeme je bilo savršeno, srpanj, sunce i roštilj na otvorenom uz pokojeg komarca na odmet, poljski WC i priroda oko nas. Čistina,mir i tišina, a baka i mama na dekici dok smo tata, deda i ja otišli nakupiti drva za roštilj. Odjednom vika, cika, urlanje, dozivanje upomoć. Prestrašili smo se i potrčali nazad. Tamo smo imali što vidjeti…mama se uspjela popeti na gornju krošnju drveta i leži na njoj i plače, dok baka stoji na odrezanom panju koji je bio malo viši, drži vilicu, urla iš…iš…iš…kao da ju napala kokoš i dok ulovi zraka zove nas troje u pomoć. Nas troje kada smo vidjeli prizor pali smo na pod i počeli umirati od smijeha. Nismo mogli ostati ozbiljni jer da, ispod njih bio je beba vepar…Onako mali, zaigran mislio je da se igraju lovice s njime. Nama je to bilo smiješno, ali iskreno bila je opasnost jer gdje je mlado tu je i opasna mama, ali sreća je bila da mame nije bilo, a bebe prase još malo je ostala s nama i onda pobjegla u šumu. Ne moram vam reći koliko su bile ljute na nas pa čak i mene radi svakodnevnog ruganja koje smo tata i ja proizvodili svako malo roktanjem.I sad se smijemo kada se toga sjetimo jer to je nešto nezaboravno. Anegdota za pamćenje sljedeće desetljeće i za obiteljske priče s koljena na koljeno.

Sljedećih par tjedana provela sam kod kuće, u kinu, šetnji, shoppingu s prijateljicama. Pokoji posjet slastičarnici, šetnja Maksimirom i vožnja biciklom dok napokon  nije došlo vrijeme odlaska na more. Kolovoz, vruće i sparno, a mama, tata i ja na putu za Trogir. Moram priznati, dosad jedno od najboljih putovanja.

Odsjeli smo u hotelu Sv. Križ, Čiovo  koji se nalazi nedaleko od plaže pa srećom nismo imali puno za hodati. Aha…kad smo već kod hoda jesam li vam ispričala što se dogodilo kad smo stigli u Trogir? Nisam? Pa recimo to ovako. Nakon što smo stigli u Trogir, krenuli smo pješačiti do Čiova, našeg odredišta. Raspitali se mi kako do hotela i tako, i svi su nam rekli kako je to daleko, pet kilometara, ali mi nadobudni Zagrepčani mislili Dalmatincima sve daleko i teško pa ih nismo poslušali već smo krenuli pješačiti da malo protegnemo noge nakon sedam sati vožnje autobusom,mislili brzo ćemo mi stići tamo. Vani vrućina, 35 stupnjeva u hladu, a mi s koferima u ruci dok te svako malo oblija znoj. To vam ne mogu opisati. Očekivali smo kako ćemo do hotela doći za nekih pola sata kako smo mi mislili, a ne sat i pol. Zamislite! Dalmatinci su imali pravo. Sat i pol morali smo hodati po toj vrućini, a na svaku tablu na koju smo naišli pisalo je Arbanija 3 km (mjesto u kojem se nalazi hotel,, a putem smo ih sreli tri). OK, nismo došli u hotel mokri kao da smo upravo izašli iz mora. Otišli smo se osvježiti u sobu, obući konačno badić, baciti se u more i okusiti okus soli. Bilo je stvarno predivno. More, plaža, piće i hrana i tišina. Nema ništa bolje, pa čak se ribolov može sakriti. Tako smo mi svaki dan, malo pješačili, kupali se, ručali, večerali i otišli spavati koliko smo bili umorni. Na povratku smo se ipak odlučili za taksi brod do autobusa jer je stvarno 9 km pješačenja previše. Stvarno  raznovrsno provedeno ljetovanje, ali nažalost sad dolazi noćna mora. Mama me već “prišila” za knjigu. Kako i ne bi?  Početak nove školske godine mi je pred vratima pa moram čekati sljedeće ljeto, a do tada trpjeti (molite se za mene) mamino prigovaranje i truditi se da ću završiti školu sa što boljim ocjenama i da će praznici doći što prije. Nadam se da ću ih možda ovog puta provesti i bez roditelja i da, uz vašu pomoć, i nagradu koju se nadam se da ću možda osvojiti i kupiti si nešto pametno za početak škole.

Tara Sović, 1.b

XIII gimnazija, Zagreb

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: