Andrea Berić: UOKVIREN TRENUTAK

Bio je Badnjak. Sličan svim prethodnim, a tako upečatljiv i drugačiji. Dan kada su svi posebno veseli, užurbani, velika većina i depresivni. Imala sam veliku motivaciju večer ranije da se sutradan ranije ustanem. Kako to obično biva, ona se rasplinula poput balona od sapunice već prvim alarmom. Uslijedio je drugi. Treći. Samo sam nastavila spavati, nisam imala snage još uvijek otvoriti oči. Nije me bilo briga što si time činim medvjeđu uslugu za kasnije. Konačno sam se razbudila gotovo u 11 sati. Na pamet mi je padala samo podugačka lista stvari koje danas moram učiniti. Bravo ja, još uvijek nisam ni kupila bor, pospremila stan, ispekla kolače… a da o poklonima da i ne pričam. Kada sam postala tako nemarna? Na brzinu sam skuhala instant kavu i ostavila kraj prozora da se hladi. Otrčala sam do ormara i zgrabila prvu solidnu kombinaciju koju ne moram peglati. Najkasnije u roku sat vremena već moram biti u šoping centru i obavljati kupovinu. Tko mi je kriv kad sam se naučila odlagati obveze u zadnji tren. Srknula sam kavu i zaputila se u kupaonicu. Začudo da u toj žurbi nisam ukrasila kosu i majicu pastom za zube. Provjerila sam se u ogledalu i zaključila da mogu proći u smislu prihvatljivog izgleda, zgrabila torbicu i izašla van. Stišala sam tonove na mobitelu jer zaista nisam imala vremena odgovarati na poruke i pozive. Kao što je bilo i za očekivati, u gradu je vladala nesnosna gužva i morala sam se probijati kroz gustu mrežu ljudi. Uletjela sam u prvu trgovinu i kupila namirnice za sutrašnju gozbu. Izvan trgovine na štandovima su se prodavali živi borovi te sam se uspješno cjenkala za jedan lijepi, osrednje velik. Dok sam vukla sve te silne vrećice shvatila sam da mi to zapravo dobro dođe za jačanje ruku i da mogu preskočiti vježbanje.Uslijedio je dio koji mi nikada  nije išao od ruke, a to je kupovina poklona. Kako da točno pogodim nečiji ukus, što mu se sviđa, mora li biti nešto praktično ili samo lijepo? Možda sve to? Po običaju, košaru sam natrpala džemperima, keramičkim figuricama, šalicama i slatkišima. Ma bitno da je od srca. Sada kada sam već ispraznila novčanik, bio je red krenuti natrag i prihvatiti se čišćenja. Bilo je potrebno samo malo usisati i vratiti stvari na mjesto. Našla sam mjesto u kutu boravka za bor,postavila ga i okitila tek toliko. Ni to mi više nije pričinjavalo veselje. Na red je došlo da pokažem svoja kulinarska umijeća. Kako smiješno. Narezala sam na pladanj nekoliko deka šunke i sira. Skuhala sam povrće, dodala ostale sastojke i francuska salata bila je gotova. Sama nemam kome toliko puno kuhati. Zamijesila sam smjesu za dvije vrste kolača i to je bilo više nego dovoljno.Uhvatila sam vremena da malo predahnem. Natočila sam si čašu vina i stala kraj prozora. Promatrala sam vrevu kako se polako smanjuje i blještavilo lampica u daljini. Na trenutak sam se isključila i uronila u misli. S ormarića sam uzela uokvirenu sliku. Zarobljeni odsjaj sreće. Vratila sam se u taj dan dok je još sve bilo tako dobro. Dva iskrena osmijeha. Nisam ni primijetila da mi se suze slijevaju niz lice. Stegnulo mi se srce od pomisli na sve. Nespretno sam ispustila čašu i razbila se uz tresak. Požurila sam obrisati pod i pokupiti komadiće stakla. Sliku sam odložila na mjesto, stavila svijeću kraj nje i zapalila ju. Kako nepravedno. Vratila sam se u kuhinju da dovršim kolače. Cijeli stan se ispunio predivnim mirisima hrane. Ipak sam uspjela sve obaviti na vrijeme. Opet sam uključila mobitel i zanemarila sve propuštene pozive. Poslala sam poruku na broj s kojega mi nikada neće stići odgovor, ali nema veze, tako mi je lakše. Pogasila sam svjetla i usmjerila pogled na okićeni bor. Tako je isijavao svoju ljepotu, premda kratkoga vijeka. Naš život je sličan njegovom. Donijela sam madrac iz sobe i stavila ga u boravak da lakše zaspem večeras. U daljini su se još uvijek čula zvona, a s njihovim zadnjim zvukom i ja sam utonula u san.

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: