Petra Mak: Pas u crnom

Umorna sam, prijatelju moj,

Umorna od lutanja.

Ceste moje, nekada mirisne i bistre,

Sada pune su blata i priviđenja.

 

Nikada to breme nositi neću,

Samoj sebi govorila sam.

I sada, kada za Tobom potrebu imam najveću,

Od lika tvog ni traga, ni glasa.

 

I često zapitam se: tko sam ja?

Koja je bića mog suština?

No, čak i nakon toliko vremena,

Jedini odgovor daje mi…tišina.

 

Svaki korak moj ustrajno prati

Sjena crna i zla.

Kao slijepac, tražim svjetlo, boje da mi vrati,

Da otjera ovaj ustajali vonj od nevolja.

 

Promatram svijet oko sebe i razmišljam,

Kako svemir nekada malen činio se.

A sada, kad iz jame ove bespomoćno pužem van,

Kao crna rupa, sve dublje guta me.

 

I ne, ne želim da me se žali,

Naricaljki mojoj nema kraja.

Pusti me, da ovaj svijet mali

Na srcu nosim, kao na krilima zmaja.

 

Leti, ptico lijepa,

Leti u visine!

Neka prođu kroz tvoja krila

Sve želje moje neispunjene.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: