Paula Marija: Svijet sumraka

Sjedim u sobi i izazivam dosadu. Tražim inspiraciju i ponovno je ne nalazim. Bacam olovku na stol prekriven papirima te se, rukama, odgurnem od stola i ustajem. Otvaram prozor kako bi svjež zrak zaigrao svoj ples u mojoj sobi.

Pri otvaranju prozora mojim tijelom prođu trnci, što od hladnog, opuštajućeg povjetarca, a što od prizora koji se, oduzimajući dah, pružio mojim dlanom. Izišla sam na balkon od nekoliko zahrđalih stupića i svega tri zahrđale šipke. Prozor moje sobe, zajedno s balkonom, pruži mi jedinstveni prozor Zagreba, koji se jednostavno i lijeno pružao mojim horizontom, a iza njega Zagrebačka gora na kojoj je tek poneki blijesak svjetlosti noću. No nije još noć. Tek je zona sumraka. Stojim na zapadnoj strani balkona. Preda mnom, kao razlivena bakrena boja kola i šara nebom, kao da je u plamenu. Poput vatre se širi paleta narančaste, žute, crvene, tamne i svijetle plave boje, te koji oblačak. Sunce se spuštalo brzo, a svojim odlaskom probudilo svijet sumraka. Ulična se rasvjeta pali, Zagreb sjaji pred mojim očima, a šarene i razigrane boje polako nestaju s tek pokojim tračkom ostavljenim iza sebe.

Tek je nekolicina automobila prolazila cestom za grad. Prekrasan i očaravajuć’ se prizor valja  vrijediti, treba ga čuvati i nadati se da će takav ponovno naići.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: