Zločin i kazna

Trebao je to biti još jedan savršen dan na stazi. Snijeg je lagano padao, vjetar je polako jenjavao, a sunce se lagano probijalo kroz oblake.

Žičara me dovela na vrh i ja sam oduševljeno promatrala padinu. Odlučila sam se za lagani spust. Sve je bilo u najboljem redu dok nisam ugledala gnoma. Da, dobro ste pročitali, pravog gnoma. Barem sam tako mislila, jer ga nikad nitko nije vidio. O njima sam čitala u knjigama ali da ću ga vidjeti nisam ni sanjala. Pratila sam tragove u pravcu u kojem je nestao, ali i tragovi su naglo nestali. Bilo je to malo izvan staze gdje nisam mogla sa skijama. Polako sam ih skinula ali tragove više nisam našla. Na jednoj grani bilo je komad tkanine, pretpostavljam njegovih hlača. Kraj toga je bilo i par kapi krvi i neobičan kamen koji je izgledao kao ključ. Baš sam bila uzbuđena, nastavila sam ga tražiti.

U daljini sam čula da netko doziva moje ime. Bio je to moj tata. Zabrinuo se jer sam mu izašla iz vida. Htjela sam mu  ispričati što sam vidjela, ali ipak nisam. Tko bi mi povjerovao? Cijelu večer sam razmišljala o čudnom stvorenju i promatrala kamen. Na internetu  nisam ništa našla. Narednih dana ga nisam vidjela, ali sam imala osjećaj da me netko promatra. Sljedeći dan sam ga odlučila potražiti. Ponijela sam kamen i  krenula u potragu. Znala sam da je to glupa ideja, ali znatiželja je pobijedila ovaj put. Koračajući šumom, kamen je mijenjao boje. Kao da se igram toplo-hladno.

Prešla sam pola puta kad je jedno naizgled sasvim obično drvo počelo svjetlucati. Imao je udubinu koja je bila istog oblika kao i kamen. Odlučila sam riskirati pa sam ga stavila u tu “rupu”. Kao neka vrata, drvo se otvorilo. Ispred mene je sada bio tajni portal. Nisam htjela ući. Bilo me je strah. Sve se dogodilo brzo. Netko me je s druge strane povukao unutra. Bio je to visoki dečko veoma čudnih ušiju. Iz mog iskustva rekla bih da je on vilenjak. Nisam mogla vjerovati da je ispred mene vilenjak. Oko mene su bila čudna bića. Vile, trolovi, vilenjaci, patuljci, goblini,…

Puno pitanja sa svih strana. Od pitanja “Kako si nas našla?” do “Tko ti je dao čarobni kamen?”.  Dok onaj vilenjak nije došao i objasnio NJIMA i MENI odakle znam za njih i kako sam ih našla. To se po tom vilenjaku zbilo ovako; ja sam ugledala Martusa, zločestog  trola koji pokušava naći Vilodeniju (tako se zove to mjesto), on  je ukrao ključ od Vrhovnog Vladara Glogomira. Nakon  krađe sreo je mene, to jest, ja sam srela njega, pa je on krenuo u trk i kamen mu je ispao kad se zabio u granu. Naime, tog trola traže radi veleizdaje. Ne samo zbog krađe, već jer je pokušao ubiti Glogomira. On je poznati kriminalac kojeg traže već 25 godina. Iako se sve razjasnilo problem je bio što sada sa mnom jer i ja znam za tajnu zemlju.

Tu je opet nastupio slatki vilenjak. Predložio je da im pomognem pronaći Martusa, a zauzvrat će me osloboditi. Ali kako ga pronaći u velikoj šumi? Cijelu noć sam tražila na internetu neko rješenje. Ujutro sam stavila veliku mrežu na mjesto gdje sam ga zadnji put vidjela. U sredinu mreže stavila sam nešto nalik na ključ i čekala.

Već sam izgubila nadu kada se pojavio. Čim je stao u mrežu ona se podigla i Martus je ostao visjeti u zraku. Bio je bijesan. Otišla sam po slatkog vilenjaka koji se inače zove Javor koji mi je pomogao da ga donesemo pred Časni sud. Martus je bio iza rešetaka, a ja sam čekala moju presudu.

Naravno da su me oslobodili i nagradili čak. Dozvolili su mi pristup u čarobnu knjižnicu gdje knjige lete i svađaju se s tobom. Skijanje po danu, čitanje po noći. Koji praznici… pravi happy end…

 

Emina Hadžić, 6.a

OŠ Monte Zaro, Pula

Mentorica: Dragica Pršo

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: