Erik Prepelić: Let plavih ptica

Sjedio sam osjećajući hladan zimski vjetar koji grebe moju blijedu i ispucanu kožu i gledao u bistro i zaleđeno plavetnilo neba. Okrenuh se kad sam začuo zvuk udaranja u metal, krilima plavih ptica i rešetke tijesnih krletki. Zvuk je dopirao sa štanda koji se nalazio preko puta. Od mnoštva prolaznika koji su prolazili gradom nitko nije primijetio ni štand ni krletku s pticama.

Odjednom, obratila mi se ptica. „Pusti me van.“ – zacvrkutala mi ptica.

Isprva nisam  obraćao pažnju. Bio sam suviše tvrd. Kako su ptice ostajale vani cijelu noć, počeo sam puštati iz krletki kad se sve stišalo i nije bilo više nikoga. Ponekad sam ih i nahranio jer nisam htio da umru, ali sam ih potom vraćao u krletke te im govorio neka ne plaču. To je bio naš mali dogovor kako ne bismo probudili ljude.

Zanimljivo je kako slučajni trenuci mogu utjecati na razmišljanje i namamiti suze na oči.

Ali, ja ne plačem. A vi?

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: