Anđeo utočišta

Šeraj dalje

Mislio sam da je ona još samo jedna u nizu istih lutkica. Ona koja će tu biti samo kratko vrijeme, da ubije dosadu i izliječi moje hirove. Slušao sam sve što je mudro pričala, ali nisam obraćao pažnju. Za mene su to bile same besmislice. Znao sam da će biti tu bez obzira na sve pa sam se igrao njenim osjećajima. Njene suze i bijes hranili su moj ego. U svakom trenutku mogao sam ju zamijeniti za neku drugu, što sam ubrzo i učinio.

Iako sam se ponio krajnje bijedno i kukavički, ona se nije htjela spuštati na moj nivo. S boli i istom dobrotom u glasu, rekla je da se čuvam i da uvijek mogu računati na nju, u bilo koje doba. I otišla.

Te sam riječi hladnokrvno primio kao i uvijek i nastavio dalje sasvim ravnodušno. Bio sam nezreo klinac, željan avanture i zabave. Djevojke sam olako mijenjao, tražio sam što ljepšu i naivniju. Tražio sam novu lutku koju ću vrtjeti oko malog prsta. Svaka mi je bila ista, svake sam se brzo zasitio. Nijedna od njih nije budila strast u meni.

Godine su prolazile. Te prolazne vezice samo su me iscrpile. Ostao sam prazan, beskoristan, kao olupina. Shvatio sam da sam gadno pogriješio. Sjetio sam se one koja mi je sve praštala. One koja je slušala moje ludosti i bez obzira na to koliko sam ju tjerao od sebe, uvijek se vraćala. Kojoj je zaista bilo stalo do mene i htjela me spasiti. Nijedna poslije nje me nije gledala s takvim žarom u očima, kao kakvo božanstvo.

Toliko me obuzeo sram i ljutnja na samoga sebe. Konačno sam sazrio i shvatio što je uvijek govorila. Mislio sam da je gotovo, sada je prekasno. Tko zna gdje je i s kim. Možda me i zaboravila. Stajao sam u mrtvoj točki, potpuno dezorijentiran.

Jednoga dana šetao sam gradom zadubljen u vlastite misli. Iz razmišljanja me prenu jedan glas. Topao, ženski glas, neodoljivo poznat. Dolazio je iza mene pa sam se okrenuo. Bože! Kad se tada nisam onesvijestio od šoka! Preda mnom je stajala ONA, jedina djevojka koja me poznavala u srž. Stajao sam tamo vidno izbezumljen, a ona me samo snažno zagrlila. Ostali smo tako zagrljeni u tišini. Njena reakcija me sasvim iznenadila. U najboljem slučaju zaslužio sam šamarčinu. Sabrao sam se i upitao ju kako je nakon svih ovih godina. Rekla mi je da je sagradila divnu karijeru i život općenito te da je trenutno sama. Nisam ništa tajio i rekao sam joj kako stoje stvari. Pored toga sam joj se prvi put u životu iskreno ispričao.

Sjeli smo na klupu i pričali dobra dva sata. Ogolili smo duše jedno pred drugim. Taj susret mi je pokazao koliko mi je falila sve ove godine. Gledala me ravno u oči, bez trunke mržnje i osude. Naravno, naša priča nije ovdje stala. Izašli smo opet na naša stara mjesta i prisjetili se rijetkih, ali opet lijepih trenutaka. Odlučio sam da ovaj put ne smijem zabrljati. Ovaj put, moj anđeo će dobiti sve što zaslužuje. Dobit će najprije svu moju ljubav.

 

Autorica: Andrea Berić

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: