Pogled s vrha stuba

NIKAD NE BI POGODIO ŠTO ZA MENE ZNAČI MOJ RODNI KRAJ

Četvrtak je. Dan, još samo jedan dan me dijeli od kuće, od Mušaluka. Nebo nad Pazinom je sivo, a oblaci usporeno plove Božjim nebom. Zrak je svjež, prohladan, a cvrkuti ptica bivaju prekidani neugodnom bukom automobila. Iako se sutra povlačim u svoj daleki raj, danas, bolje rečeno sad, opisat ću kako je to kad napuštaš mirnu luku snova i ideš tamo, tamo daleko gdje se prepuštaš pučini.

Lička svakodnevica

Pa, evo, sad… kao što rekoh, dolazim iz Mušaluka. Malenog, ali mome srcu dragog sela u okolici Gospića.

Gospić kao Gospić, barem meni. Svaki dan isti, oronuo i ranjen; svaki dan na njegovim zidinama i slabim mišicama zjape rane, nezašite i svježe baš kao i one ’91., a mi kao da smo zastali u njoj. Zgrade, sive i tužne, svojim hrabrim zidinama utopljavaju srca hrvatskih branitelja i srca onih koji ne napuštaju bojno polje iako su premladi da bi uopće bili tamo. Oči našeg starog naroda prožete su strahom, a u osmijehu se nadzire bol. Bore su ostale kao posljedica plača, a koža smežurana od glasnih vriskova i hladne tame, hladne tišine koju je parao pucanj. Rekoše da im je to postala svakodnevica, rekoše da su navikli, rekoše mi da odem, da napustim svu bol i odem tamo gdje nema ni krvi, ni boli, ni patnje, ni rana. Poslušala sam ih, otišla sam. Prezirem odlaske. Prezirem napuštati zgrade pune rana i naših branitelja,  prezirem plakati, oh… zbilja mrzim rastanke. Liko, prezirem te napuštati. Želim te izliječiti, želim ti poviti rane, zaliječiti ih i njegovati te kao ranjenu košutu. Želim, oh silno želim gledati tvoje oči, pričati s onim -a na kraju i s onim -n… “Ošla san, ali san kao poluprazna škudela”,  rekla bih neknjiževno, ali sasvim iskreno.

Vi ne znate kako naše sunce drugačije sja, vi pojma nemate da je taj pakao zapravo raj. Vi nikad niste putovali iz ni iz jednog grada 8. travnja 2018. godine, a da u njemu živi prošlost, da je pred vašim očima vidite i osjetite. Vi nikad niste vidjeli narod kao što je moj. Niste. Toliko su nas gazili, ugnjetavali, no mi i dalje imamo svoju kulturu. Nešto malo nje, tek koja mrvica koja stane u srce da je možemo ponijeti u svijet. Vi možda nikad i niste čuli za ličko kolo, za drmeš, nikada niste nosili nošnju i niste znali kako je biti dio Like, kako je nositi ličku kapu i znati da je to vaša krv, a ne tek suvenir koji će skupljati prašinu. Vi se možda sad meni i smijete, komentirate s obližnjim susjedom zajedljivim komentarima popraćenima raznim predrasudama koje su vam rekli, a i vi ste sigurni da je to tako iako vam je to netko samo rekao, skoro pa šapnuo.

Srcem se bolje vidi

Vi se niste ni potrudili upoznati Liku, lički narod. U očima svakog Ličana vidim to proljeće, vidim te uzorane njive koje obasjavaju zrake sunca, vidim još onaj snijeg na Balerini, na velebitskoj plesačici, još uvijek osjetim oštru hladnoću koja me ledi svake zime, čujem sve ptice, vidim svakog medvjeda i srne koje mirno pasu pored potoka što žubori. Vidim sve te duge rijeke, vidim Senj i njegovu buru, njegovo more, diku i ponos. Vidim i ona sela, Ličko Lešće kraj Otočca i poznatu mi Gacku što svojim tokom pokreće kolo na mlinu. Vidim sve ono blago što smo skrili u strahu. Vidim srcem koje je eto, iščupano iz Like. No, korijeni su tamo, koliko god smo daleko, toliko smo i blizu. Četiri minute od Pazina do Gospića, zar ne, Srce? No, osim Like, meni fali i majka, fali mi stari dren što ga moj otac zasadi pored kuće, falim sama sebi. Fali mi ono popodne kad je sunčano, kad šećem s majkom i kad uživam bez pretvaranja, kad plačem jer mi se plače i kad se smijem jer mi je nešto smiješno, jer me nešto uistinu uveseljava. Priznajem da nikad nisam voljela ni škripavac, ni grah, a lička šljivovica, rakija, mi je zaudarala (to je bilo prije, više ne), tamburicu nisam naučila svirati i prvih dvadeset pokušaja sam splela noge plešući kolo, a sad? Sad imam osjećaj da bih sve to zavoljela, da bih se svemu tome vratila, da bih zagrlila majku kao da mi je zadnji put, izljubila je do besvjesti, a vozač busa neka misli da sam derište, koga briga. Što me se tiče, nije ni trebao doći na stanicu!

Sad mislim da… da jedva čekaN petak da odem kući.

Ceste, gdje koja obnovljena, a neka i ne, vode do bolnice, par trgovina, nekih znamenitih spomenika i nekih mjesta, sela, odnosno manje bolnih rana. Nitko ne zna, nitko ne osjeća rane i kobne devedesete, nitko ne osjeća nepravdu, nitko ne čuje i nitko ne zna kako zvijezde drugačijim sjajem sjaju iznad ličkog neba. Nekoliko minuta od izranjavanog srca, nalazi se skoro zacijeljena rana, moj Mušaluk. To maleno selo, ta punašna i rumena polja i brežuljci, kao maleni raj. Svake nedjelje, oh, svake nedjelje, u tih pola četiri popodne napuštam svoj dom. Svoj Velebit i svoje hrastove i borove šume, svoje zvuke tamburica i harmonike, svoje ličke nošnje, star dren kraj žute kućice i, kao najvažnije, njih dvoje, majku i oca kojima se u očima skrivaju te neke male zvjezdice, a neugodnost zbog puta kao i tuga, osjećaju se na milje.

Od Mušaluka do Pazina

Onda dolazi ono vozilo na onim kotačima, kao zovu ga autobus. Tinejdžeri bus. Ja ga zovem limena kanta koja stalno kasni, svaki Božji put, tako da tugu prekine nervoza i živčanluk.

Em što mrzim nositi ovu torbu sa sobom, em što je sve usko i ja jedva prolazim i… mah, samo da sjednem i prepustim se gledanju, uživanju. Svojim smeđim očima promatram polja, zelena, ali i dalje malo posuta vanili šećerom u prahu. Ove zime Bog je volio prkhe s malo više šećera… da se mene pita, možda i previše. Kako god, polja su zelena, mlada, a od pogleda znatiželjnika skrivaju ih suha, naherena stabla uz sivu, napornu cestu. Put, dosadan put, traje četiri “minute”. Oh, da… U četiri sata moji obrazi se priljubljuju uz polučisto staklo, moje oči venu, a posljednji plam se gasi hladnim kapljicama odlaska. Zatim malo pogledam sljedeću stanicu pa zaklopim te izvore kapljica. Kada ih otvaram, divlje more sudara se o obalu, a barke bezvoljno trpe. Valjda im je to već navika ili je to samo Senj i njegova pomahnitala bura. Onda opet brojni kilometri pa neko mjesto na moru. Sva su slična, skoro ista. Samo su im zalasci drugačiji, čarobniji. U dubini svog tog mora emocija, moje srce je kao spotakla košuta. Kao da je ovaj odlazak prebrodilo lakše, kao da te nježne, krhke noge imaju mrvicu više snage. Ili volje? Gradske lampe reflektiraju mi zjenice dok ulazimo, dok stižemo na Žabicu i gdje brže-bolje kupujem kartu i ulazim u drugu limenu kantu. Taj put prespavam, zaklopim olovne kapke i pustim kišicu, nježne kapljice na blijede obraze. Kad stižemo, kad se budim, dolazim u Pazin. To više nije moj zrak, to je nečiji tuđi, no topao i ugodan zrak.

Malim, ali odlučnim koracima ulazim kroz vrata Kolegija. Ulazim, pogled mi se lijepi za veličanstvene stupove i velike, bijele zidove. Nevoljko, ali ipak sretno, penjem se stubama znajući da me netko voli, da me netko poštuje. Baš kao i ja njega/nju/njih. I znam da je možda teško uspeti se kad imaš toliko stuba, toliko napora, no pogled je uvijek bolji s vrha. Kad si postao ono što si želio…

 

Iva Radošević, 1. razred

Pazinski kolegij – klasična gimnazija Pazin s pravom javnosti

Mentorica: Sanja Depikolozvane, prof.

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: