GORBONUK-NEKAD I SAD

Hodam. To je jedino što znam u ovom trenutku. Hodam ne znajući kamo, ne znajući zašto, ni kada sam krenula ni odakle. Moje noge se kreću bez volje mojega tijela, a moj mozak radi sporo. Oči su mi uprte ravno pred mene, što znači da gledam, ali ne znam što vidim. Razni zvukovi dolaze do mojih ušiju, ali ja ne znam što točno čujem-smijeh ili plač, lavež pasa ili pjev ptica. Samo hodam kao da sam u deliriju i kao da neka nepoznata sila upravlja mojim tijelom.

Odjednom zapuše vjetar i promrsi mi kosu, pomislim `Barem mogu osjećati dodir´. Uspijevam zanemariti sva ostala osjetila koja, očito, ne rade i koncentrirati se na osjećaj na svojoj koži. Tada osjetim  toplinu sunca na svojoj koži i zrnati pijesak pod nogama. Zrnati pijesak pod nogama – čudno. Moj mozak se uključi i osjetila izoštre. Obazrem se, probudim iz zamrlosti i postanem svjesna situacije u kojoj se nalazim. Preuzimam potpunu  kontrolu nad svojim tijelom i zaustavim se spustivši pogled na svoje noge – bosa sam, zato i osjećam zrnati pijesak pod nogama, među prstima. Gledajući u stopala, primijetim da nosim bijelu suknju, a iznad nje laganu, također bijelu, košulju. Skroz zbunjena, prolazim prstima kroz kosu i otkrivam da je crvenom mašnom svezana u ne previše čvrstu pletenicu. Pokušavam ne paničariti i zamisliti svoj odraz u ogledalu. Ako se ne varam i ako sam sve točno zamislila, izgledam kao folklorašica iz Kloštranskog KUD-a, točnije, na sebi nosim podravsku narodnu nošnju.

Sve više zbunjena, na rubu panike, sjedam na travu i razmišljam `Pojavila sam se ovdje iznenada, kao da me netko odjednom stvorio. Nisam znala ništa, bila sam u deliriju, a onda se osvijestim i shvatim da sam bosa i odjevena u nošnju!´ zastanem u razmišljanju i na glas izustim „To se netko gadno poigrava mnome!“ Nakon toga ustajem i odlučujem da ću se prilagoditi okolini, što znači da moram saznati gdje sam. Osvrćem se oko sebe i opažam da zapravo stojim na utabanoj stazi ili poljskom putu,  a svuda oko mene raste pšenica i prostire se dokle mi pogled seže, a to ujedno znači da je ljeto. U glavi mi se počne javljati slika, mutna, ali stalno se pomalo izoštrava, pa ja polako dobivam spoznaju. Da bi tu spoznaju potvrdila, refleks mi nalaže da pogledam na lijevu stranu. Netko drugi bi na mojem mjestu vidio nisko, dugačko brdašce, ali ja vidim potok, kanal, a slika u mojoj glavi se potpuno izoštri. Znam gdje sam.

Ja sam usred polja koja zovemo „okopnice“, a može se reći da su one „pod mojim vrtom“, jer se nalaze iza moje kuće. Obradujem se i već krenem na desno, prema domu, kada shvatim da je i tamo, gdje bi u ovo doba godine  trebali biti redovi krastavaca i rajčica kao i cijelo polje paprike, samo pšenica. Još dalje gdje bi trebala stajati moja zelena kuća i štagljevi, nema ničega izuzev jedne puno manje slamnate kućice ispred koje, koliko odavde mogu vidjeti, stoji konj. Ali to ne može biti tako! Znam točno gdje se nalazim, ali kako je sve tako drugačije!? Čak bi okopnice trebale biti više polja, na nekima kukuruz, na nekima grah, ali ne, ovo je samo jedno ogromno polje pšenice cestom podijeljeno na dva dijela. Usred svega čujem da kanalom, koji ima više imena, ali većinom ga zovemo Kopanjek, teče voda, puno vode, a inače je više suh nego mokar. Opet počinjem paničariti, kada čujem topot konjskih kopita iza sebe. Okrenem se i vidim kočiju koju vuku dva konja, a u njima sjedi samo jedan čovjek i to odjeven slično kao i ja-u nešto što danas zovemo narodna nošnja i ima crn „škrilak“ na glavi.

Otkuda sad dolazi ova kočija? U cijelom našem kraju samo su dvije ili tri slične, ali ovakve nema.´ Prolaze misli mojom glavomOva nema boje, izgleda kao da je napravljena u, ma kaj ja znam, u ono, 16. stoljeću…´ Stanka, na trenutak propuh u mojoj glavi, a onda počnem loviti razbacane konce. Ja niotkuda, ni iz čega u narodnoj nošnji, na mjestu moje kuće nalazi se malena zemunica, uvijek suh Kopanjek sada pun vode, jedno jedino polje na okopnicama i kočija iz 16.stoljeća. U mojoj se glavi upali lampica, širom razrogačim oči, a srce mi počne lupati dvostruko brže nego što bi trebalo. U meni visi misao. Ali to ne može biti istina. Ne može biti moguće da ja stojim u polju iz…

„Ej, gospodična, a kaj ste si tu tak stali? Jeste se možda malo zagubili?“ Prene me nečiji glas i shvatim da je kočija došla do mene, a njen kočijaš me gleda pogledom koji govori `mislim da je ženska prolupala´. Nasmiješim se na tu pomisao i pogledam ga u oči, shvativši da je dovoljno star da mi bude djed, a pošto je on prva osoba koju sam srela u ovom čudnom okruženju, shvatih da ga moram pitati gdje sam. Ili bolje, „u kojem vremenu sam“.

„Oprostite gospodine, znate, malo sam se smotala, nisam odatle. Jel bi mi možda mogli reći gdje sam?“ Nisam smatrala da ga je mudro pitati koja je godina jer bi stvarno mogao misliti da sam luda i otići, a onda bih se ja sama morala snalaziti. Već ću saznati koja je godina, nadam se. Čovjek se osmjehne i odgovori uljudno „Pa, gospodična, vi se nalazite v mestu koje mi zovemo Kloster, a to vam je naselje koje je nastalo oko…“  „Tvrđave Gorbonuk“ smjesta dovršim, a čovjek se nasmije „Tako je, izgleda da ipak nekaj i znate. Ak vam treba prijevoz samo uskočite, evo baš ja vozim za tam.“ Sretno prihvatim ponudu i popnem se na kočiju do njega. Pružim mu ruku i predstavim se. On se predstavi kao Štef i potjera konje prema Gorbonuku, a ja se prepustim svojim mislima.

Sada znam gdje sam, a znam i u kojem vremenu – stvarno jesam u 16.stoljeću. I dalje sam zbunjena, ali jedino zbog toga što ne znam kako sam se našla tu, ne sjećam se da vremeplov postoji kao ni da sam zakoračila u njega. Magija? Tko zna? Ali kako bilo da bilo, sada se moj štreberski mozak našao u odličnoj situaciji, jer ja obožavam povijest, pa je procesuirao sve što znam o povijesti mjesta u kojem ću živjeti u budućnosti– Kloštra Podravskog.

Dakle, Kloštar Podravski smješten je u Koprivničko Križevačkoj županiji, 10 kilometara udaljen od grada Đurđevca, ima oko 1000 stanovnika, a nastao je u 13.stoljeću. Upravno, društveno i duhovno središte mu je bilo kaštel Gorbonuk. Kaštel je navodno dobio ime po potoku Gorbonuku, a taj potok je baš onaj što je u 21.stoljeću skoro uvijek suh. Nekada je to bila rijeka na kojoj se nalazilo nekoliko mlinova, a okruživao je posjed  „plemića od Gorbonuka“, potomaka bana Beluša koji je prvi dobio ovo područje na upravu od ugarskog kralja. Kasnije, u 15.stoljeću, kaštel je pretvoren u nizinsku tvrđavu zbog rastuće opasnosti od Turaka. A ono što se kasnije dogodilo…

„I onda, gospodična, otkuda ste se vi kad velite da od tuda niste?“  Štefov glas me prenuo iz razmišljanja, stresla sam se.

„Ma znate, duga priča, ostavila bih je za poslije, ak to vama ne bi bil problem.“ Samo je kimnuo glavom „Ak vi tak velite.“

Puhao je vjetar i nosio mi odbjegle pramenove kose u lice. Ne mogu više trpjeti to škakljanje i odlučujem si ispočetka isplesti pletenicu. Kad to radim, primjećujem da vjetar mreška pšenicu stvarajući tako predivne zlatne valove koji se protežu nadaleko. Pravo zlatno more.

Kad sam završila pletenicu, zavezala sam crvenu mašnu na njen kraj i odlučila usredotočiti se na krajolik koji mi je poznat tek u budućnosti. Čudno zvuči ova rečenica, ali putovanja kroz vrijeme su zbunjujuća, pogotovo ako ih ne planirate. Uglavnom, primijetila sam da je šuma koja raste uz kanal veća i gušća nego kakvu je ja pamtim i da, zapravo, ništa nije na svom mjestu.

Kočija u koju su upregnuta dva velika, snažna riđana, došla je do kanala Gorbonuka i Štef je skrenuo riđane udesno, uz kanal. Srce mi je počelo kucati dvostruko brže kad se na malom brežuljku, zakrivenom granama visokih bukava i grabova, ukazala tvrđava okružena širokom grabom vode koja je tekla iz potoka po kojem je tvrđava dobila ime. S divljenjem sam gledala tvrđavu koja je postajala sve veća kako se kočija približavala. Izgrađena ciglom, imala je samo jednu kulu i velik, dugačak most preko vodom napunjenog jarka koji ju je okruživao. Primijetila sam da je nekoliko oklopljenih ljudi na konjima izašlo iz grada. Primijetio je to i Štef „Kaj se, pobogu, tu događa?“ upita nikog posebno, kad sasvim nenadano dobije odgovor. Do kočije je dotrčala postarija žena vičući „Štef brzo, brzo, fala Bogu kaj si došel“, zastala je da uzme zraka, a za to vrijeme je Štef zaustavio kočiju, „moramo iti, rekli su da Turci idu, sve budu zapalili i otišli za Đurđevec!“ U očima joj je bila strava, počela se penjati na kočiju, ni ne pitajući za mene, kao da me ne primjećuje. Iskočila sam iz kočije i brzo zahvalila Štefu koji je samo mahnuo glavom, a u očima mu se nazirao strah. Potjerao je kočiju, a ja sam se okretala oko sebe, gledajući, slušajući. Buka koja se izdaleka čula nije bila obična gradska buka, nego panika, strah, krici i čisti užas u glasovima ljudi koji su govoreći, napola plakali. U glavi mi se upalila lampica, ako idu Turci, a cijeli grad bježi onda znam točno koja je godina-1552. i to 2. kolovoza što znači da je osvojena Virovitica. Ali ako tako onda…

Krenula sam prema ulazu u tvrđavu, tamo gdje je stajalo nekoliko desetaka vojnika, i odlučila slušati govor čovjeka koji im je govorio. Odmah sam znala da je to Franjo Thahy, zapovjednik utvrde. Sakrila sam se iza velikog stabla i pokušala pohvatati čim više riječi iz njegovog govora, što je bilo prilično teško s obzirom na krike ljudi i životinja u sveopćem metežu.

„Virovitica je pala, ljudi moji, nemamo druge nego da pobjegnemo u Đurđevac. Nas tridesetoro nema nikakve šanse u obrani Gorbonuka naspram ne znam koliko tisuća Turčina i mislim da vam sad tu ne moram objašnjavati tu računicu-da se svaki od nas bori za desetoricu, svejedno će nas do mraka potući i zauzeti tvrđavu.“  Reče, a njegove riječi poprati kimanje glava svih vojnika. Jedan je upitao „A što ćemo s tvrđavom, s ljudima koji ne stignu pobjeći odavde? Nemaju svi brze konje kao mi.“ Thahy je frknuo „Kakva pitanja, čovječe. Turaka neće biti još nekoliko sati, a čak i oni moraju stati nekoliko puta i predahnuti. Za to vrijeme i puž bi se zaklonio na neko neprimjetno mjesto, a ne da ljudi na kolima neće stići do Đurđevca ili Drave.“ Reče i zastane, pogledajući vojnika koji je postavio, po njemu, sasvim glupo pitanje. Taj je pak, spustio pogled, a Thahy se pobjednički osmjehnuo. Pa opet smrknuo „Što se tiče Tvrđave, moramo je spaliti.“ Tridesetak ljudi je jednoglasno, duboko i oštro udahnulo, među njima i ja, a ja sam već i znala sudbinu tristogodišnje tvrđave. Oni ako i nisu znali što im je učiniti, predosjećali su to.  Thahy je naredio da se čim veća površina tvrđave polije uljem, a onda je on sam uzeo baklju i bacio je u dvorište. Vatra je brzo buknula. Vojnici su se udaljili i nakon nekoliko minuta gorio je velik dio tvrđave. Seljaci koji su to gledali ili su ridali da im se cijelo tijelo treslo od jada ili su stajali mirno, a suze se same cijedile niz njihovo lice. Čak sam i ja zaplakala. Na pamet mi je pala slika mjesta na kojem je nekada stajala ta slavna tvrđava. To se čak ne može nazvati ni ruševinama nego, jednostavno, tek hrpa cigala. Iznad naših glava lebdio je velik oblak gustog, crnog dima i nadaleko javljao lošu vijest.

Gledam kako narančasti plamenovi gutaju svaki dio građevine i ruše zidove u jamu s vodom. Nakon nekog vremena, i kula se srušila popraćena gromoglasnim treskom i izdizanjem još jednog oblaka dima. Zrak je bio zagušljiv, pomalo smrdljiv i bilo je teško disati.

Ljudi su prolazili i odlazili, svi u tmurnom raspoloženju i sa strahom u očima crvenim od dima i plača. Žurili su da se čim prije maknu Turcima s puta. Prolazeći pored mene, začuđeno su me gledali, pitajući se zašto se ja ne nalazim u njihovoj koloni. Žena srednjih godina me povukla za rukav košulje i upitala: „Zakaj vi gospodična sam stojite tu? Odite z nama, idemo prek Drave v Mađarsku.“ Potapšala sam ju po ruci. Nisam znala što da joj odgovorim, mislila sam da meni nije namijenjeno da idem u Mađarsku. Imala sam osjećaj da još nisam sve vidjela i da moram ostati tu još neko vrijeme, a onda kako mi Bog pomogao. Ipak sam uspjela smisliti odgovor za gospođu. „Ma znate, čekam svoje da me pokupe, oni kreću iz Pridvorja.“ Pridvorje je u 21.stoljeću ulica u Kloštru Podravskom, a onda je bilo cijelo jedno naselje. Gospođa je kimnula glavom, prošaptala  „Sretno!“ i požurila za svojima. Nakon nekog vremena, kolona se prorijedila, a ja sam sjela na jedan panj i iščekivala nešto. Ni sama nisam znala što. Taman kad mi se činilo da su zamrli plač i vika odlučila sam ustati, ali onda se dogodilo nešto zanimljivo.

Iz šume je izašao bijeli konj, a na njemu mladi jahač. Nije izgledao kao turski akindžija, nego jednostavno kao i svaki žitelj Podravine. Svejedno nisam htjela riskirati da me primijeti i sakrila sam se iza stabla. Kako su se konj i jahač približavali, ja sam ih promatrala. Ili bolje rečeno, promatrala sam jahača. Nije mu moglo biti više od devetnaest godina, a bio je visok i lijepo građen. Kosa mu je bila crna ili tamno smeđa, a dopirala mu je do ušiju. Na sebi nije imao nikakvu dodatnu opremu osim metalne tunike na kožnoj košulji i široke crne hlače. Osim toga imao je nekakve štitnike na koljenima i laktovima. Valjda da ga zaštite od eventualnog pada s konja.

Morala sam se odmaknuti još nekoliko koraka kada je došao do mosta tvrđave koji, začudo, još nije izgorio. Skočio je s konja. Primijetila sam da ima i kratki mač za pojasom. Iznenadila sam se i lecnula kad je progovorio, zaključila sam da se obraća ruševinama „Ti si svoje proživjela, jelda? Bilo ti je tako suđeno, bolje da su te spalili naši nego da su se neprijatelji tu utaborili. Ljudi će u budućnosti žaliti za tobom, ali shvatit će oni zašto je moralo biti ovako.“ Nakon što je završio tu rečenicu, napravio je nešto od čega su me prošli trnci po cijelom tijelu. Okrenuo se točno prema mjestu gdje sam ja stajala i prijateljski se osmjehnuo. Rekao je „Nije li tako, djevojko iz budućnosti?“ Mislila sam, sad kad me je već vidio nema smisla da i dalje stojim tu u sjenama, i onda sam izašla na čistinu, pred njega, koji mi se cijelo vrijeme smiješio toliko lijepo, kao da me poznaje već godinama. „Tako je, ljudi u budućnosti shvaćaju nuždu slučaja.“ Pružio mi je ruku i predstavio se kao Petar. Nakon što smo se upoznali morala sam ga pitati „Kako si znao da sam ja iz budućnosti?“ odgovor je glasio „Ne znam, osjeti se promjena u zraku. Ako znaš na što mislim.“ Nakon ovog zadnjeg mi je namignuo. Nisam razumjela na što cilja, ali sam kimnula glavom. Ionako je sve čudno i ludo. „Neću te pitati kako si dospjela ovamo, jer mi se čini da ni sama ne znaš odgovor. Jesam li u pravu?“ reče. „Jesi.“ odgovorih. Opet je kimnuo glavom i dosada nasmiješeno lice poprimilo je tužan izraz. „Tako mi je teško napustiti ovo mjesto gdje sam rođen i živio do sada. Đurđevac, kamo idem, nije daleko, ali ako on padne više nikad neću vidjeti ovo mjesto. Možeš li mi ga opisati? Kako će izgledati u tvojem vremenu?“ Sretno sam prihvatila ponudu i opisala mu zelene livade i zlatna polja. Rekla mu gdje će stajati crkva, a gdje škola. Petar je sve slušao „širom otvorenih ušiju“ i prema njegovom izrazu lica, mogla sam zaključiti da mu se sviđa. Kao i pomisao da ovdje neće vladati Turci. Rekla sam mu i da Đurđevac neće pasti, jer po legendi o picokima, đurđevčani bace pijetla na Turke i oni zaključe kako grad ima dovoljno hrane da izdrži godine opsade i čekanje im se ne bi isplatilo, pa su se povukli. Nasmijao se. „Da, to bi njima baš odgovaralo.“ Nije da sam ga baš  shvatila, ali nisam htjela ništa pitati.

Već se mračilo kad je sjeo na svog konja. „Bilo bi vrijeme da pođem, već je kasno, Turci bi se mogli pojaviti svakog časa. Ideš li sa mnom?“ Nisam ni stigla razmisliti, kad se u daljini, ali opet ne dovoljno daleko, začuo topot konjskih kopita i vika. Stigli su. Petrov konj se uplašeno propeo, ali ga je on ubrzo smirio blagim riječima. „Nemoj još dugo razmišljati, dolaze.“ I pružio mi je ruku. Iz šume su se već vidjela svjetla baklji. „Hajde!“ uzrujano reče Petar. I napokon prihvatih ponudu, ali čim su se naše ruke dotaknule, sve mi je postajalo mutno. Nešto me je vuklo. Ne znam kako se sve odigralo tako brzo, ali zadnje što sam vidjela bili su obrisi turskih konja na nekih kilometar udaljenosti. Uspjela sam uhvatiti Petrovu poruku: „Čuvaj moju Podravinu!“ Uspjela sam jedino još odgovoriti „Hoću. I ti čuvaj sebe!“ i vidjeti njegovog bijelca kako juri brže od vjetra. I njega. Samo se je osmjehnuo i namignuo mi.

Iznenadno sam otvorila oči. Primijetila da se nalazim u svojoj sobi, ležim na svom krevetu. San. Sve je to bio samo san. Naravno, sad mi je sve jasno. Kako mi to nijednom nije palo na pamet kad sam bila tamo? Nebitno. Upalila sam mobitel da vidim koliko je sati. 6:10. Ustala sam brzo kao nikada, obukla se u pet minuta i otišla van. Zaputila sam se na isto mjesto gdje sam bila cijele noći, prolazila istim putevima. Nebo je bilo prilično sivo, kao i skoro svaki dan u ovo vrijeme i očekivala sam kišu. Usprkos oblacima, bilo je toplo, a vjetar je raščešljavao kosu koju se ja nisam ni sjetila počešljati kad sam ustala. Prisjećala sam se tog lijepog krajolika iz mog sna, iz 16.stoljeća i nisam se mogla odučiti jeli bio ljepši onda ili sada. U jednom polju je bio prekrasan kukuruz, duplo veći nego ja, a kako je puhao vjetar, njegovo lišće je šuškalo. Ubrzo sam došla do kanala Gorbonuka ili Kataleneca ili Kopanjeka, kako ga već na kojem mjestu zovu. Znatiželjno sam pogledala u njega da vidim ima li vode i nisam se iznenadila kad sam vidjela da vode ima možda na sedam, osam centimetara-tek toliko. Osmjehnula sam se i produljila dalje-do mjesta gdje sam prošle noći vidjela Turke i gdje stoje ruševine nekad slavne tvrđave.

Kad sam došla do tog mjesta, nisam znala bih li plakala ili bih se osmjehnula na pomisao na skoro vječno nasmijanog Petra. Nisam znala je li on bio stvarna osoba ili samo plod moje mašte, ali san je bio stvaran. Gledam guste bagreme koji sada stoje na mjestima gdje su nekoć bile bukve i grabovi. Sve je toliko promijenjeno, a opet lijepo, prelijepo. A to je samo komadić naše prelijepe Podravine koja ima lijepu i manje lijepu povijest, lijepu nošnju, lijepe običaje…sve. Sjetim se Petrove poruke: „Čuvaj moju Podravinu!“ Rekla sam mu da hoću. I hoću, na bilo koji način-pisanjem, čišćenjem kanala ili šuma-na bilo koji način koji je u mojoj moći.

Dok sam ja razmišljala i gledala ono što je ostalo od Gorbonuka-nekih stotinjak cigala-počela je padati kiša. Nasmijala sam se, glasno. Lijepo ću pokisnuti, ili kako naši stari kažu-bolje ću rasti. I dok pada kiša ja se nadam da će se potok napuniti vodom koja će žuboriti i teći ka Dravi – majci mojeg zavičaja.

 

Martina Špiranec, 3.razred

Gimnazija Bjelovar

 

Donirajte udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: