Ljetni klasik

Nakon završenog trećeg razreda gimnazije, željno sam dočekala praznike. Započeo je moj omiljeni film koji rado premotavam u mašti kada me uhvate stresni trenutci.

Ležim na bijeloj stijeni. Kapci postaju sve teži od vrućine i sunčevog blještavila. Niz leđa mi klizi slana, morska kapljica. Polako i ujednačeno udišem miris kreme za sunčanje, soli i znoja. Iz daljine dopire dječji smijeh i vika, dok more, ljudi i galebovi mrmljaju kao radio valovi sa lošim signalom.
U tom blaženom trenutku hvata me snažan osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva.
Nakon sto godina ili tri mjeseca ili deset minuta (nisam sigurna) postaje prevruće. Lagano ustajem i teturam do ruba. More blješti i muči moje krmeljaste oči.
Vuššššš! Potpuno me obuzima senzacija plavetnila, hladnoće i svježine. Prekrivam se beskrajnim, šuškavim ogrtačem. Misli se polako razbistruju, a prigušena osjetila vraćaju. Širim oči i divim se tom spektru plavih i zelenih nijansi. Trgam se za još nekoliko trenutaka tog prizora, ali pluća me izdaju.
Ahhhhh! Ostajem plutati na površini kao kakva odbačena daska. Morske struje poigravaju se mojom kosom. Plešem i zanosim se valovima koji me vuku ovdje i ondje. Pod sebe i u sebe. Ulaze u nos i usta, ali ništa ne primjećujem. Vjerojatno sam postala more.

U spomen na ovaj trenutak ostala mi je valovita kosa, tamna put i ovaj tekst. To je dnevnik na moj način, jer da se mene pita, ovako bi izgledao svaki dan ljetnih praznika.

Miriam Volarić, 4.r
SŠ Hrvatski kralj Zvonimir, Krk