Lorena Potnar: Moja Podravina,moj zavičaj

Ljetno je jutro, dvadeset osmi lipanj, moj rođendan. Svaki moj rođendan me obraduje, ali ovaj je zaista značajniji od dosadašnjih. Uskoro će stići moja prijateljica iz Dalmacije, Helena. Baš razmišljam kamo bih ju mogla povesti, koji dio pokazati, a da svoj zavičaj pokažem u najboljem svijetlu jer prvi put posjećuje moj zavičaj. Razmišljam i mislim da bi najbolji odabir bio grad Đurđevac, da tako je.

Đurđevac je za sve posjetitelje najbolji izbor za upoznati ovaj zavičaj. Đurđevac ili grad ˝Picoka˝ najpoznatiji je po dvije stvari: po iznimno zanimljivoj Legendi o Picokima i Đurđevačkim peskima. Legenda govori kako su u davnim osvajanjima Osmanlije stigle do Đurđevca i htjele ga osvojiti, no Đurđevčani ni u kojem ludilu to nisu dopuštali. Dugo su se borili za svoj grad i na samom izmaku snage, volje, a i hrane do kapetana grada stigla je starica s jednim jedinim preostalim pijetlom, koji dakako nije mogao prehraniti čitav grad, rekla mu je da pijetla stavi u top, te ga ispali u turski tabor. Naravno na početku kapetanu je to zvučalo kao suluda i smiješna ideja, no starica ga je uspjela uvjeriti, te ju je poslušao i ispalio pijetla u turski tabor. Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i tako izrugivati, Ulama-beg odustao je od opsade i napustio je bojište. Kao neku vrstu kletve Ulama-beg ih naziva ˝Picokima.˝ Rekao je: “A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!” Tako prema legendi i završava ova borba. Sigurna sam da će se Heleni ovo jako svidjeti jer će imati priliku gledati izvedbu Legende u ponoć. Zaboravila sam reći da se povodom tog događaja svake godine krajem lipnja održava manifestacija po nazivu Picokijada, a uz to se održavaju još mnogi zanimljivi događaji poput izložbe pijetlova, biciklijade u nošnjama s kantama punim mlijeka, onaj koji prvi stigne do cilja s najmanje prolivenog mlijeka je pobjednik, tu je još i povorka s traktorima, a u prikolicama su bake, djedovi i djeca te imaju prikaz iz svakodnevnog života, ovisi o temi, tu su još razne izložbe i koncerti i naravno ˝proščenje .˝ Đurđevac je još jako poznat po đurđevačkim peskima, nedavno, prije godinu dana su uređeni i dovezene su deve koje su pridonijele većoj zainteresiranosti turista.

Naravno Helenu bi odvela i u Virje jer je i ono vrlo važno za moj zavičaj, jer je Virje nekada bilo najveće selo u Hrvatskoj i još je poznato kao najkošarkaškije selo. Virje je jedno od najbogatijih sela kulturnom baštinom u mom zavičaju. Poznato je po tkalačkom stanu, i sretni smo što ipak postoje ljudi koji drže do očuvanja kulture i običaja, tako nam je i gospođa Turković lijepo sve pokazala i objasnila cijeli proces tkanja. Odvest ću ju u park-šumu Borik, stotinjak godina staru borovu i bagremovu šumu-park. S uređenom trim stazom, jedinstveno je sportsko-rekreativno područje za trčanje, vožnju i šetnju i otvoreno je dvadeset četiri sata.

Svakako ću je odvesti u Svetu Anu, malo mjesto nedaleko od grada Đurđevca. Mjesto sveta Ana poznato je po mlinu koji je dan danas u funkciji, i po kolaču-zlevanki. Svetu Anu zbog mlina i reljefnih oblika posjećuju mnogi turisti, tako bi i ja Helenu odvela na zlevanku i do mlina.

Sjetila sam se kako bi ju mogla odvesti i u Koprivnicu, sjedište Koprivničko-križevačke županije, svakako ću joj ovo ispričati. Godine 1477. Matija Korvin koprivničko je vlastelinstvo darovao Ivanu i Žigmundu Ernusztu, a od 1541. ono je bilo u posjedu obitelji Keglević. Nakon poraza Ludovika II. na Mohačkome polju 1526., održan je u gradu sabor na kojem su staleži proglasili kneza Krstu I. Frankapana svojim upraviteljem i vrhovnim braniteljem. Grad je u XVI. st. bio utvrđen jakom tvrđavom četverokutna oblika (gradnju nadzirao talijanski vojni graditelj D. dell’Allio). Koprivnička utvrda imala je značajnu ulogu u borbama s Osmanlijama; 1537. iz utvrde je krenula vojska I. Kacijanera, koja je bila poražena kraj Gorjana. Godine 1553., kao dio krajiškoga sustava, bila je organizirana Koprivnička kapetanija. Godine 1638. Ferdinand III. Habsburški dao je Koprivnici povlastice za održavanje dva godišnja sajma, a 1652. i za treći. Godine 1651. Koprivnici je bilo priznato pravo na ubiranje maltarine kako bi se financiralo održavanje cesta i izgradnja mostova. Godine 1657. u grad su se vratili franjevci, koji su se 1559. bili sklonili pred osmanskom opasnošću, a nakon požara 1559. započela je obnova koprivničke utvrde. U XVII. st. Koprivnica je postala središtem podravskih krajišnika, a od 1731. u njoj je bilo sjedište Varaždinskoga generalata. Godine 1765. Marija Terezija izdvojila je Koprivnicu iz sustava Vojne krajine, a sjedište generalata bilo je premješteno u Bjelovar. U XVII. i XVIII. st. u gradu su osnivani obrtnički cehovi, a s dolaskom grčkih (pravoslavno stanovništvo iz jugoistočne Europe) i židovskih trgovaca ubrzano se razvila trgovina. Godine 1821. bila je utemeljena zadruga koprivničkih trgovaca, a 1869. osnovano Društvo trgovačko-obrtničke čitaonice. Nakon dovršetka pruge Budimpešta–Zagreb 1870. Koprivnica je povezana sa širim tržištem pa je postala glavno izvozno središte Podravine. Gradnja velike kemijske tvornice Danica počela je 1906; u njezinim se napuštenim prostorijama od travnja do listopada 1941. nalazio istoimeni zloglasni ustaški logor. Godine 1935. osnovana je tvornica pekmeza braće Wolf, koja je nakon II. svjetskoga rata proširena i prerasla u tvornicu prehrambenih proizvoda Podravka. Svakako ću ju pozvati na Renesansni festival koji se ove godine održava u razdoblju od 23. – 26. KOLOVOZA, a više o renesansnom festivalu možete saznati na web stranici www.renesansnifestival.hr
Toliko sam uzbuđena zbog njezinog dolaska da ne znam što bi joj najprije pokazala, u svakom slučaju ponosna sam Podravka i iznimno mi je drago što živim u svojoj miloj Podravini.