Različitim jezicima na istome putu

Toga dana poželjeh da nebo dotaknem. Poželio sam granice da pomjeram. Poželio sam od nevidljivog da stvorim vidljivim. Poželio sam riječima opisati tu ljepotu, ljepotu mojega neba, moje luke koja me vuče da se usidrim, uvijek na istom mjestu, ali opet…Srce me vuče dalje.

Gledao sam čovjeka koji je sjedio baš kraj ceste kojom su šetala gospoda i prosjaci. On je svirao. Prsti su mu igrali po žicama i on je pričao o svojem životu, koji tek neko ili nitko ne poznaje. Zvukovi su odlazili u prostor, ali tek po koji prolaznik ubacio bi pokoji gvozdenjak.

Na drugom kraju ulice vidjeh ženu, urednu, moram da priznam. Preturala je po smeću. Čekao sam da vidim što traži. Baš se i nije puno obazirala na prolaznike koji su pokraj nje prolazili. Vadila je prazne flaše, a stari kruh koji je našla, stavila je u svoju vreću.

Nitko od nas nije pričao, ali svatko je svojim pokretima pisao o sebi i putu kojim idemo. Pokušao sam pronaći riječi kako bih opisao svoje divljenje ili tugu drugih ljudi u gradu u kojem svi živimo, ali nisam uspio. Shvatio sam da cijela umjetnost života zavisi od nas samih  i kuta iz kojeg promatramo svoj život, ali znam da svi koračamo istim putem pokazujući život upravo onako kako tko može.

Različitost izražavanja je magija života.

Eugen Miloš, 5.a

OŠ Kantrida, Rijeka

Donirajte udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: