Priče obitelji Štimac iz Jablana

Dan za smijeh

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije nastava završila ranije. Počeo sam se spremati kući i pričao sam sa društvom. Krenuo sam doma s Lukom.
Luka je rekao da mora ići po nešto kod prijatelja. Nastavio sam dalje sam. Čuo sam nešto u grmu i malo me bilo strah. Mislio sam da je to mačka pa sam krenuo dalje. Nakon nekoliko minuta opet je nešto zašuškalo. U strahu sam nazvao tatu koji je rekao da to nije ništa i da se požurim na ručak. Počeo sam trčati, a nešto iz grma za mnom. Okrenem se i vidim ….Luku! Da, to je cijelo vrijeme bio on! Plakao je od smijeha, a ja još uvijek nisam znao što se događa.
Kad sam došao kući sve sam ispričao roditeljima. Oni su se isto smijali.
Kasnije sam smislio plan kako da se osvetim Luki. Ha ha ha, smijao sam se podmuklo.
Nazvao sam Luku i rekao mu da dođe na igralište. Tamo smo igrali nogomet. Lopta se otkotrljala u grmlje. Poslao sam Luku po loptu, a ja sam krenuo za njim. Kad je došao blizu, bacio sam kamen u drugi grm. Luka je počeo bježati, spotaknuo se preko grane i pao. E ,sad sam se smijao ja. Kasnije smo se svi zajedno smijali. Ovo stvarno nije bio običan dan! Nisam mogao ni zamisliti da će se jedan sasvim običan dan pretvoriti u nešto tako ludo i uzbudljivo!

Sandro Štimac,4.razred

PŠ Jablan,Vrbovsko

Neobični gosti

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije zazvonilo na vratima i probudilo me. Pogledam na sat…5 i 30.Tko bi to mogao biti u ovo doba. Oblačim se i pitam da li da uopće otvorim vrata. Vani je još mrak i priznajem, malo me je strah. Ma, tko god da je, možda otiđe, a možda ja još spavam, pa mi se učinilo. Ipak nije, evo opet zvoni, otvorit ću, možda je nešto hitno.
Odlazim prema vratima, ravnam frizuru da taj netko ne pobjegne glavom bez obzira, ili.. možda bolje da pobjegne??
Otvorim vrata i vidim – nema nikoga. No, super, možda sanjam, a možda sam i luda ili čak oboje. Još bolje, ne moram na nikome provoditi svoje karate umijeće. Zatvaram vrata i čujem glas:“ Oprostite!“
Da, luda sam. Pogledam bolje i vidim dva patuljka, muškarca i ženu. Ne bi to možda ni bilo ništa neobično da nije rana zora i da nije u posljednjih godinu dana na vratima bio jedino naš poštar. Protrljam još jednom oči da vidim da li uopće dobro vidim – i dalje su tu. Da ih zamolim da mi opale šamarčinu, da ne sanjam slučajno, djelovat ću im kao luđakinja, pa ću ovaj put to izostaviti.
Napokon uspijem izustiti: “Izvolite!“, bojeći se odgovora. Kažu da su krenuli na more, ali su se izgubili. O da, razumijem ih, i ja se puno puta tako osjećam. Kako su uopće i uspjeli naći moje selo i to baš moju kuću. Što nisu mogli pozvoniti susjedu i njega maltretirati rano ujutro. A ne, oni su našli baš mene. Uglavnom, sad znam da mi srce još dobro služi.
E sad, vrijeme je da im ja pomognem. Uvedem ih u kuću da nam skuham kavu i da se razbudim. Naravno, preispitala sam ih sve živo i neživo da se uvjerim da me nemaju namjeru oteti, ubiti ili tako nešto. Nadajmo se da ću preživjeti.
Nakon dugog razgovora i nekoliko kava objasnim im kako će se iz ove šume izvući na pravi put. Kažem im da bih voljela da ih opet vidim, naravno u neko pristojnije doba. Zaželim im sretan put.
Eto ovaj dan više nije bio sasvim običan. Dobila sam dva neobična prijatelja!

Dijana Štimac,  mama

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: