MISTERIJ KRČME „KOD ZANJKA“

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije pisalo na kalendaru kad sam se probudio: 22.august 1859.godina. Tog jutra u Zanjkovoj grabi je kišilo k’o iz kabla, kapljice kiše su letjele niz krovove, klizile niz prozore kuća, dvorištem su gacale kokice, pred vratima je spavala mačka… Boljela me glava, sve se činilo tmurno i neobično. Miris pečenih jaja mamio me u kuhinju. Hodajući do kuhinje pogled mi zaokupi slika s prozora. Konji s kolima prolaze kraj naše kuće. Konji i kola? Odjurim do kuhinje gdje me čekala mama. „Mama, mama vidio sam konje!“- viknuo sam. „ Naravno sine, oni prolaze kraj naše kuće do gospodina Zanjka da se malo okrijepe, da podmire dugove ili sklope posao.“ „Okrijepe, od čega? Tko je gospodin Zanjko? Kakvi dugovi, poslovi, otkud sad konji…?“ Glavom mi je prošlo 1000 pitanja.
„Mama, hoćeš mi ispričati još nešto o susjedu? Hoćeš li mi praviti društvo za vrijeme doručka?“
„Imam još nešto vremena, može! „- kazala je, i počela priču.
„Naše mjesto, Zanjkova graba dobila je ime po gospodinu Zanjku. On ima veliko imanje i krčmu. Kod njega dolaze ljudi kad sklapaju poslove oko prodaje stoke, zemljišta… Najčešće se skupljaju na večer. Dio njih pregovara o poslu, a dio baca karte. Priča se da gospodin Zanjko sudjeluje u svemu; u kartama, poslu, posluzi… te da ih omami pićem. Prevari ih u plaćanju i kartama. Do samog jutra ostanu bez novaca i zlata. Sve bogatstvo posprema u podrumu ispod zemlje. Pričaju da je jedan seljak kupivši krave kod Zanjka, na dan kad je otišao platiti stoku, nestao. Jednostavno se nije vratio doma, nitko ga nije vidio… Tražili su ga svi iz sela, ali nisu ga našli. Jedno je što selo priča,  a drugo istina. Samo te podsjećam da ne ideš tamo, to mjesto nije za djecu!“
Šutio sam. Pojeo jaja. Cijeli dan sam razmišljao o njemu, o gospodinu susjedu. Sakrio sam se iza ugla naše kuće i zavirivao u njegovo dvorište.
Vidio sam veliku, blatom obzidanu kuću, debelih zidova, duplih prozora, obojanih na svjetlo plavu boju. Kroz prozor su se vidjele crvene zavjese. Kuća je imala par stepenica do ulaza i iznad vratiju drvenu dasku s natpisom „Kod Zanjka“. Krov je bio od slame, iz njega je virio visok dimnjak iz kojeg se dimilo. Pored krčme bilo je visoko drvo, a ispod njega prazne bačve i sanduci. Ispred krčme bile su vezane krave i konji. Ljudi nije bilo nigdje. Mama je otišla susjedi na kavu, a ja sam iskoristio priliku i odšuljao se do krčme. Iza krčme sam našao mali prozor koji je prozračivao podrum. Kroz njega sam vidio velike bačve, a bome i sanduke. Pomislim; „Mama je bila u pravu!“ Ali, sve je bilo zatvoreno i nisam uspio vidjeti zlato. Otrčao sam kući. Hm… Otići ću ja po noći do susjedova podruma da to provjerim.
Pao je mrak i morao sam poći u krevet. Čekao sam da mi roditelji zaspu pa da se išuljam. Ležeći u krevetu čekao sam i čekao…razmišljao o podrumu, sanducima koji su napunjeni zlatom, nakitom, novcem… To su bile lijepe misli s kojima sam utonuo u san…
Sljedećeg jutra probudilo me sunce i kukurikanje pijetla. Na kalendaru u sobi bio je datum 23.kolovoz 2019. godina.

Leon Kuzma,7.godina

Vukanovec (Zanjkova graba)

Martina Kuzma, mama

%d blogeri kao ovaj: