Priče obitelji Eškinja iz Kastva

Opet ona

Bio bi to još jedan sasvim običan dan da nije bilo maminog vikanja i prohladnog vremena. Moje ime je Maša Eškinja i veliki sam obožavatelj prirode kao i svi iz moje obitelji. Najviše volim ići na izlet s prijateljima.
Jednog prekrasnog jutra spremali smo se za izlet na Platak s prijateljima.
„Mašo, pripremi vodu i voće!“ vikala je mama.
„Idem, samo da se obučem!“ uzvraćala sam joj.
„Ne smijemo opet zakasniti!“ ponovo viče ona.
„Bez stresa, smiri se, nigdje nam se ne žuri!“ trčala sam po kući.
To je tipično jutro u našem stanu. Uvijek netko trči i viče. Spremila sam voće i vodu, dakle sve imamo. Spremni za polazak. Mama stalno dobacuje „Uzmi jaknu! Nemoj zaboraviti jaknu!“ Misleći da imam sve, krenuli smo. Nismo se dugo vozili. Na parkingu me uhvatila panika – nema moje jakne, ali sam pomislila kako ju je sigurno mama uzela.
„Mašo, uzmi jaknu pa idemo, već nas čekaju“ povikala je mama s prednjeg sjedala.
Ja sam joj odgovorila da nemam jaknu i da se prestane zezati, ali ona se nije zezala, ni ona je nije imala.
„Pa kako nisi uzela jaknu? Sto puta sam ti rekla da je uzmeš! Joj, meni pa gdje si stavila tu jaknu?“ nije prestajala.
Meni je bilo žao, a uz to sam bila i osramoćena pred prijateljima. Ispričala sam se mami, ali to nije riješilo naš problem. Srećom, moj prijatelj Mak je imao rezervnu jaknu, jer su njegovi roditelji uzeli i debelu i tanku, ako bude hladno ili hladnije. Posudio mi je jaknu, sa smiješkom na licu jer je on ne mora nositi.
Mama se još uvijek ljutila i vikala zašto je nisam ponijela. Rekla sam joj da je sve u redu, u nadi da će se napokon smiriti, no ona je i dalje samo vikala. Pomislila sam : „Opet ona!“

Maša Eškinja

Kastav

Opet ona

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije bila zima. Vikend, prekrasno vrijeme, savršen dan za provesti s obitelji. Počinju dogovori, gdje ćemo i najvažnije tko ide s nama. Majka sam dvoje djece. Jedno bi ovamo, drugo onamo. Jedno bi s ovime, drugo s onime. Jedino što je sigurno jest da je odlazak u prirodu najbolje rješenje. Dogovor je pao – Platak s prijateljima.
Taj dan, baš kao i svaki drugi – bezglavo trčanje po kući, što uzeti, kada krenuti? Zadajem zadatke; svatko priprema svoje stvari, tata bicikle, Maša voće i vodu, Toma je još mali – njemu moram ja.
„Mašoooo, spremi voće i vodu“ vičem u prolazu.
Nakon toga uvijek slijede pitanja: „ Zašto baš ja? Ja sam prošli put. Što ćemo uzeti od slatkiša?“ Više se niti ne trudim odgovoriti na njih, već odrađujem svoje i povremeno im dobacim da nešto ne zaborave. Spremni smo za polazak ili bar tako mislimo. Konačno krećemo. Još jednom upitam:„Imamo li sve? Uzeli ste jakne?“ Uz potvrdne odgovore krećemo. Vožnja kao i uvijek traje beskonačno, uz neizostavna i opetovana pitanja – koliko se još vozimo i hoćemo li brzo stići. Jedva čekam da stignemo, jer tada se mogu i ja opustiti.
Na parkingu nam treba sto godina da izađemo iz automobila. U jednom trenu mi pada mrak na oči jer mi se učinilo da je Maša rekla kako nije uzela jaknu jer je mislila da sam to ja učinila.
„MAŠA NIJE UZELA JAKNU!!!“ urlam iz petnih žila.
Van sebe sam, stalno ponavljam: „Pa kako nisi uzela jaknu, zašto nisi, gdje si je stavila …?, a sve uzalud. Pognutih glava stižemo na mjesto sastanka s prijateljima. Oni imaju jaknu viška, ne mogu vjerovati. Naš problem je riješen. Konačno možemo uživati u danu.
Bacim još jednom pogled prema Maši. Ona sjedi snuždena i bezvoljna u prevelikoj jakni, a ja samo mogu reći jedno: „Opet ona!“

 Iva Eškinja, mama

%d blogeri kao ovaj: