Priče obitelji Galić iz Klinča Sela

Kreativna blokada

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije …pala odluka. Odlučio sam. Danas ću to učiniti.
Napisat ću taj sastavak. Već me tjednima mama gnjavi da sastavim par bijednih rečenica za neki natječaj. Čim je spomenula nagradu u obliku novaca, odmah sam naćulio uši. Htio sam ga napisati, međutim moja igrica je uvijek bila primamljivija. Zato sam stalno odgađao pisanje sastavka. I eto me sad, dan prije zadanog roka u devet navečer napinjem moždane vijuge i pišem o svojoj lijenosti. Toliko sam lijen da je ova rečenica posljednja u ovom odlomku.

Sjećam se onih dana kada sam pisao na tone sastavaka. Tada sam bio tek običan trećašić. Dobio bih neku temu i inspiracija bi šiktala na sve strane. Činilo mi se da me to čak i  raduje. Redovito bih ih čitao pred mamom, a ona bi ih potom nagradila pljeskom. Volio bih da je još uvijek tako, ali svaki put kada počnem s pisanjem, moj mozak kao da otiđe na odmor. U neku stranu tropsku zemlju,  gdje se mogu opuštati do mile volje i gdje me nitko ne gnjavi školom i obavezama.

Kako god da okreneš ništa se ne događa… Papir ostaje prazan u svojoj bjelini, buljeći u me očajnom samoćom i tugom. Današnji klinci ne žele pobijediti na nekom literarnom natječaju. Ne zanima ih pisanje niti knjiga. Heroj pera! Hah! Prijatelji bi me vjerojatno izopćili iz svoga kruga prijateljstva da saznaju za ovo moje piskaranje. Ovo mora ostati unutar ova četiri zida.

Pobrinut ću se da nema svjedoka ovom mom izletu u prozu. Srećom pišem na kompu, pa mi neće biti teško obrisati ove misli pred san. Osluškujem korake kako se približavaju vratima moje sobe. To je zasigurno mama. Dolazi provjeriti dali spavam. Stvarno sam jako pospan.  Stavljam ruku na usta da moje zijevanje ne probudi ostale ukućane. Kao rika mladoga lava, u dalekim narančastim savanama. Koraci su utihnuli. Pregledao sam rečenice koje je nagomilala moja (ne)kreativnost. Moja lijenost ipak piše. Ona stvara. Stvorio sam nešto iz ničega. Nisam mogao obrisati svoj trud, sada nakon svega… Nepovratno ga baciti u virtualnu kantu za smeće. To je moja “bebica”. Možda ga čak i pošaljem na natječaj i iznenadim druge, kao što sam večeras  iznenadio sebe.

Noa Galić, 12 godina

Klinča Sela

Mama me ipak voli

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije… bilo toliko neobično. Naime, saznao sam da ću dobiti brata. Ponovno. Još jedan nož u moja nejaka, još dječja leđa. Vijest da ću dobiti jednog brata, jedva jedvice sam uspio prožvakati. Kad se samo sjetim toga dana prođu me trnci. Ali dva…to je apsolutno neprihvatljivo mojoj sebičnoj ritici.

Dragi čitatelju! Zovem se Noa i imam dvanaest godina. Uvijek su me učili da je pristojnost pola pameti, pa da ne ispadnem glup, predlažem da se predstavim. Oduvijek sam jedinac. Cijelog svog života. I onda odjedanput, bez najave, kapne prvi brat. -“Dobit ćeš malenoga bracu”, sva blagoslovljena priopći mi majka. Znam, velika je to stvar za tročlanu obitelj. Ali ja sam balavo razmišljao samo o tome koliko ću toga u svome životu morati mijenjati i pritom dijeliti s bratom pridošlicom. I stigne uskoro taj blaženi dan. Rodio se braco prvi. I cijeli svijet se vrtio samo oko njega. Kao da smo udomili preslatkog kosmatog mačića, te pritom zaboravili na dobrog starog mačora koji je s nama već godinama.

“Gle kako je bucmasta slatkica! Vidi te obraščiće! Vau, već puže! Zubići mu baš dobro stoje!”- mogao bih nabrajati u nedogled sve te epitete koji su svakodnevno zapljuskivali to malo slinavo, zdepasto stvorenje. Sada je ta beba napunila godinu i pet mjeseci, a mama već kuha novoga braceka.

Očito je moja obitelj odustala od mene. Nitko nema vremena za moje potrebe. Prije smo sve radili zajedno. Izleti, zadaće, šetnje, priče…Ozbiljno sam se zabrinuo za svoju egzistenciju. Moj obiteljski položaj bio je nepovratno narušen. Odlučio sam se do daljnjega povući u osamu svoje sobe. Ionako me svijet ne treba .

Sutradan sam zalegao na zvono ulaznih vrata naše kuće. Obično bi me netko dočekao poslije škole. Nitko nije otvarao. Prekopao sam školsku torbu u potrazi za rezervnim ključem. Kada sam ušao sve što sam mogao čuti bila je tišina. Kuhinja je također bila tiha i pusta, a šparet čist k’o suza. Obično bi mama izbiflala što ima za ručak. Nešto nije štimalo. Uputio sam se na kat. Tamo sam pronašao mamu kako leži u krevetu. Bila je pod temperaturom. Ne pamtim kada je zadnji put ležala bolesna. Činilo se da nju ništa ne može oboriti. “Hoćeš li mi skuhati čaj, molim te?”, molećivo me upitala.
Zakuhao sam vodu i ubacio vrećicu voćnoga čaja u šalicu. Ona voli voćni čaj. Kao bonus istresao sam suhe keksiće u porculansku zdjelicu. Majka je rekla da sam joj spasio život, te me nagradila poljupcem u čelo.

Dragi čitatelju, tada sam nešto shvatio. Koliko god da budem odrastao, u majčinom srcu uvijek ću biti njezin mali dečko koji može biti pri ruci kada zatreba. Možda ne sladak i slinav kao moja braća…ali…Ma shvaćate što želim reći!:)

Anamarija Galić, mama