Ana Kuhar: Samo trenutak

Vrućina. Sunce tuče kroz moje prozore i soba postaje svjetlija. Nikako ne želim ustati, morat ću opet slušati svoju nepodnošljivu majku i njezine beskrajno duge monologe o mojem ponašanju i kako se ponašam nedolično svojim godinama, ali nije me briga, u takvim situacijama ispraznim glavu i zapravo ne razmišljam ni o čemu. Polako sam ustala iz kreveta i protegnula se. Ja jako volim putovati, voljela bih biti sada negdje drugdje, svugdje, samo ne ovdje. Htjela bih vidjeti svijet i uživati u životu. Šetati se uskim sjenovitim ulicama ili pak širokim trgovima u vrijeme podneva kad sunce žarko piči, sunčati se na nekoj meksičkoj plaži i osjetiti pijesak među prstima i dodire valova ili ono kad ti vjetar razbaruši kosu, a snijeg doleti u lice i više ništa ne vidiš pred sobom. Htjela bih sve to, sad, u ovom trenutku, a ne mogu.

Kad sam ušla u dnevni boravak za stolom nisu sjedili samo moji roditelji već i jedan mladi dječak. Imao je plavu kosu, skroz razbarušenu i zelene oči. pogled mu je bio pomalo mističan, nekako nerazjašnjen. Gledao me i pojavio mu se blagi osmjeh na licu. Odmakla sam pogled. Pogledala sam mamu i rekla: „Oprostite, trebala bih nakratko razgovarati s majkom.“ Ustala je polako od stola. Otišle smo u kuhinju, mama je odmah progovorila, kao i inače.
– „Onaj mladić došao je prije sat vremena i traži tebe, a ti tako u pidžami.“
– „Ja ni ne znam tko je on ni zašto je ovdje, je li čudan?“
– „Nimalo, zapravo jako je ljubazan, idi i razgovaraj s njim.“
– „Čekaj da se presvučem.“- rekla sam malo glasnije i otišla u sobu.
Obukla sam majicu boje breskve na bretelice i bijele kratke hlače. Kosu sam raspustila. Nemam jako dugu kosu, do ramena mi je. Majka stalno govori: „Sad kad sve djevojke imaju dugu kosu, ti se šišaš. Dijete drago baš nisi bistra nekad, kako ćeš se ikad udati ako si ovakva.“ Ona uvijek misli samo na sebe, nije njoj do mene već do novaca. Otvorila sam vrata, a ispred njih je stajao dječak. Otišli smo van ispred kuće.
– „Tko si ti uopće?“- upitala sam.
– „Ti si zaželjela“
– „Ja sam što?“- ništa mi nije bilo jasno.
– „Htjela si putovati.“
– „Kako ti to znaš?“
– „Ja sam ostvarena želja.“
– „Molim?“
– „Možeš putovati sa mnom gdje god poželiš. To si htjela, zar ne?“
– „Jesam, jesam, da, ali ništa ne razumijem.“
– „Želiš li ići, odmah sad?“
– „Pa, dobro onda.“
– „Gdje bi prvo željela?“
– „Svejedno, samo ne želim biti ovdje.“
– „Dogovoreno. Zatvori oči.“
– „Zašto? Ma, je li ovo neka šala?“
– „Putovati možemo jedino kad zatvoriš oči.“
– „Pa. dobro, evo!“
U tren oka bili smo negdje drugdje i bilo je jako vruće. Sve je bilo nekako mirno, samo su se valovi čuli kako udaraju o stijene.
– „Predivno je, gdje smo to?“
– „Sicilija, sviđa ti se?
– „Jako! Koliko puta možemo putovati?“
– „Nažalost samo 5 puta, ali ne brini bit će to najljepša mjesta.“
Šetali smo, i to jako dugo. Sicilija je očaravajuća. prvi put bila sam istinski sretna i nisam razmišljala ni o čemu drugom. Ostali smo na Siciliji još 4 dana i onda sam odlučila da možemo dalje. Htjela sam vidjeti još toliko toga i to je napokon bilo moguće. Sljedeće putovanje bilo je u Hallstatt. toliko predivan mali gradić. Uz ovog svog „voditelja“ mogu doći u bilo koje godišnje doba i u bilo koje povijesno doba, tako da je ovdje sad bila zima i padao je snijeg. Bilo je baš onako kako sam zamišljala i željela. Uživali smo tamo još nekoliko dana, a onda smo se našli u Londonu. I znate što, nije padala kiša. Otišli smo do mjesta koje sam žarko željela posjetiti, a to je trgovina sa svim stvarima na Harry Pottera. Nakupovali smo sve i svašta. Bili smo na Londonskom Oku i gledali iz visine cijeli grad, povjetarac je polako puhao i bilo je čarobno. Capri je bio naše sljedeće odredište. Da, da, ponovno Italija, ponovno jug, ali toliko prekrasno. To je definitivno neko posebno mjesto. Posljednji je bio Pariz i to Pariz u doba 1955. godine. Ljudi su plesali pokraj rijeke Seine i svi su bili tako dragi. atmosfera je bila za poželjeti. Sve je izgledalo kao u filmovima, nikako nisam željela otići odavde, željela sam tu započeti svoj novi život ne razmišljajući o svojoj majci i njezinim prohtjevima o povoljnoj udaji kojom bih pomogla svojoj „jadnoj siromašnoj obitelji.“ Ostali smo tu još tjedan dana. Zadnji dan dok smo sjedili na klupici u jednom parku dok su oko nas bili sami zaljubljeni parovi koji su ležali zagrljeni na travi, dječak je iznenada rekao:
– „Morali bismo se vratiti.“
– „Ja stvarno ne želim otići odavde i vratiti se u onaj svoj propali život.“
– „Imaš izbora, možeš ostati ovdje, ali u tom slučaju svi koji su te dosad poznavali, zaboravit će da si postojala.
– „To mi odgovara, ali uključuje li to i tebe?“
– „Ah, ne, ja ću se vratiti i nekom drugom ispuniti želju.“
– „Znači nećeš ostati ovdje?“
– „Ovo je bio samo trenutak u tvojem životu.“- rekavši to on nestane, a ja ostanem u parku zuriti u prazno.

2. godine kasnije

Moj uobičajeni radni dan u kafiću: „Fleur“, sve do jednog trenutka, kad ugledam jednog mladića. Pokušavam razmisliti jesam li ga već negdje vidjela. U tom trenutku on okrene svoje lice, a ja ugledam one zelene čiste oči, iste oči koje sam vidjela prije 2. godine na svojih 5 putovanja i pitam se, spremaju li mi se možda još neka nova putovanja.

Ana Kuhar, Pula