Napiši pjesmu ili priču koju i objavi knjigu svoju!

Mirna Rajlić: Nevidljivi čovjek

Osam je sati, prazno je, svi ljudi su otišli na posao. Prilazi mi jedan čovjek. Sjeda i čeka autobus. Legne, ali pitam se zašto. Nisam krevet, nego klupa i zima je, hladna sam. Žao mi ga je.

U devet se digao i otišao do bankomata. Suza mu je protekla iz oka. Kašljao je i progutao je četiri tablete. Zaspao je na meni.

Spavao je do deset i trideset. Djeca su trčala i pričala, kupovali su marendu.

U jedanaest je otišao. Ljudi su dolazili i odlazili, stajali i čekali. Nitko nije sjeo na mene, izbjegavali su me.

Trinaest je sati. Vratio se! Sjeo je na mene, zagrnuo se kaputom i navukao kapu. Vidjela sam narukvicu iz bolnice, došlo mi je zaplačem.

Šesnaest je sati, dolazili su ljudi s posla. Vozili se autobusima. Nitko ga nije pozdravio, niti mahnuo. On je kašljao, kihao, ali nitko ga nije primijetio.

Osamnaest je sati, digao se. Bio je blijed, jedva je hodao. Uzeo je marker i nešto napisao. Sjedio je i čekao, nije tražio novce nego nešto drugo. Ljudi su prolazili i čitali. Primijetili su ga! Brzo je ta pozornost nestala i opet je postao nevidljiv. “Kako je to tako brzo prošlo”, razmišljala sam.

Dvadeset i tri je sata. Jedva je disao, suze su mu tekle niz lice. Patio je, osjetila sam.

Sat je odzvonio, ponoć je. Nisam osjetila nikakav pokret, papir je pao na pod. Pisalo je: “Svaki nevidljivi čovjek, vidi svoj odraz samo na dan kada umire.” Sve što je želio je da ljudi vide njegovu poruku, da vide svakog jer svatko je bitan.

Mirna Rajlić, Pula

Svaki cent je itekako značajan!
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori