Ivona Grginčić: Sjeno

Pišem ti,

pišem,

možda posljednjim kapima mastila svoga.

Šutim,

Ne osjećam to.

Tu daljinu,

taj nepoznat svijet.

Pa opet prokleto se pitam

“Da li je sve ovo ispravno?”

Vrijedi li to činiti?

Predugo već

obitavam,

u izgubljenim hodnicima duše svoje.

Razmišljam,

Previše….

Nespretne ruke šeprtljava pisca,

opet učiniše nevolju.

Kasno je,

dah se gubi,

u moru tišine.

Osjećam vjetar,

što miluje mi vrat.

Dok mjesec sja,

oči se sklapaju,

a umorna duša tone u san.

Ti si u ovome svijetu malen,

ali veoma bitan

i zato diši,

čak i kada zraka nema,

diši,

čak i kada se gušiš.

Ne daj se labirintu samoće,

sjeno moja najdraža,

ne daj se.

Ivona Grginčić, Barilović

 

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: