Nikolina Antić: PAR(IJ)A

već sjediš

na mome grobnom humku.

boga moliš da mu ne zamaknem

boga moliš da mu ne zamjeram

boga moliš da ga se nisam odrekao –

dopusti da nabacim šlagvort

da spomenem kako su me procjenjivali

s razrokom u očima

kroz razvratne pojedince s moja desna

kako sam nekritički napabirčio ljubav

i da nisam okom raskrstio bedrenih barijera

da sam se kao ženik napenderio

i moje riječi mrzlo šoboću

kosnulo te, mora bit, nemušti

što umrijeh nesvjesno uslužan

i što ste potpuno uništili ratnog posrednika

savezničkim masakrom u tišini –

„na ovako zaleđenim pločnicima

ljudi moraju imati čavle za snijeg kao konji“

a ne hvatati se ženskih sokna u slobodnom padu

putem kojim sam i ja prošao

a vodi od nečiste savjesti u trbuh propuha i straha.

 

vidim, već sjediš na mome grobnom humku.

i ja ispod klečim

boga moleć sad da mi se smiluje.

Nikolina Antić, Zagreb