Ana Kuhar: Ona je pisac

Bila ja ponoć. Studen je hujala izvan tople sigurnosti ogromne, u dubokoj šumskoj tami skrivene kuće. Iako je u kući bilo ugodno, moglo bi se reći vruće, ona je osjećala hladnoću i usamljenost. U tamnoj spavaćoj sobi, pokrivena do grla, ležala je i gledala u velik plamen svijeće pokraj sebe. Nešto ju je vuklo van. Željela je osjetiti vjetar i svjež leden zrak.

Kazaljka na zidnom satu iznad ulaznih vrata u sobu tako se sporo pomicala, kao da joj trebaju godine kako bi se pomakla. U trenutku kada je kazaljka pokazala ponoć i pet minuta, žena se ubrzano digla iz kreveta i otišla prema vrtnim vratima. Bilo je pomalo neobično imati sobu u kojoj ćete doslovno biti nadomak vrta, ali žena se opravdavala time da joj je to potrebno zbog inspiracije.

Ona je bila pisac. svi su je oduvijek smatrali čudnom djevojkom, ali zbog čega? Jer se divila knjigama i u njima pronalazila sebe. Oduvijek je smatrala da joj je to nešto najvažnije, nešto na što se može osloniti i kad su svi i sve protiv nje. Knjige su bile njezino carstvo, a ona je bila dio toga. Prije no što je počela pisati, činilo joj se kao da je stvorena da igra po nečijim pravilima, poput šahovske ploče, ona je bila stvorena za žrtvovanje za nešto ili nekoga. U pisanju ona je imala moć, ona je upravljala riječima, osjećala je slobodu, ali je li bila sretna? Zadovoljstvo i sreća dvije su potpuno različite stvari. Sreća ti donosi nešto, na neki način, od nje imaš koristi, a zadovoljstvo je trenutak uživanja u onome što radiš.

Zakoračila je na hladnoću, prema vratima koja su označavala izlaz iz vrta, iz cijele kuće, otišla je brzim koracima, ne osvrćući se. Zatvorivši ih našla se izvan svojeg doma i naizgled izvan dohvata drugih, a je li bila? Otkako je počela pisati, istovremeno je stvarala sliku o sebi i gradila se kao osobu. Željela je biti u centru pozornosti, ali ne zbog slave, već zbog potrebe da nađe sebe i da joj bude ugodno biti ta osoba jer ovisiti o nekome za nju je bila prava muka, više je voljela biti sama i na svoj način posebna.

Koračajući stazom, mjesečina joj je osvjetljavala put. Gledajući i visoko nebo, pitala se, je li itko gore zadovoljan njome. Bila joj je potrebna podrška, ali ne i vlasništvo nad njom samom. Zvali su je fenomenom zbog njezinih mišljenja i ponašanja , ali ona se nije osjećala na takav način posebnom, već svojom. U pisanju, ona je mogla biti bilo tko, stvarala je likove sa preciznošću i bila je smrtno koncentrirana, pedantna i težila je savršenstvu. Zbog svega toga što je ona bila, ljudi je nisu poštovali, izbjegavali su je i ogovarali. Zbog toga se osjećala praznom.

Došla je do malog jezera i pogledala svoj odraz. Pjesma joj je odzvanja u glavi. Nešto ju je privlačilo i dozivalo. Nije se opirala. Pretvorila se u ono što je bila. Nestala je, poput oštrog vjetra.

Ana Kuhar, Pula