Petra Vinković: Sve još miriše na nju
Bio je to stvarno tužan, jesenji dan. Ne samo zato što je prvi dan škole, već je i kiša padala. On je sjedio tamo, na njihovoj klupici u parku. Bio je mokar od kiše, ali nije mario. Uvijek je izgledao kao Elvis Presley za kojim su slinile sve djevojke u školi, ali on ih nije ni pogledao. Volio je samo nju, riđokosu djevojku koja je uobičajeno sjedila do njega i dijelila kolačiće od mrkve, koje joj je mama svaki utorak spremala za užinu. Njene riđe kovrče, dok ih je još imala, uobičajeno bi stajale u neurednoj punđi na vrhu njenog potiljka, a kad bi ju raspustila, izgledala bi kao Julia Roberts u filmu Zgodna žena. Nedostaju mi te kovrče. Kada je dobila leukemiju počela se liječiti, a kosa joj je otpadala. Do zadnjeg trenutka Leopold ju je tješio da će opet moći prolaziti prstima kroz njenu kosu, dok ga ona gleda svojim mačje zelenim očima. Bila je dosta povučena osoba, ali moja najbolja prijateljica. Ne, nisam joj bila prijateljica samo zato što sam znala da će umrijeti, već sam ju voljela.
Zažmirila sam i pokušala čuti koju pjesmu Leopold sluša. Bila je to All for love. Njena najdraža. Baš zbog ovoga bila je specifična. Furala se na osamdesete. Kombinezone i šuškave jakne, a dioptrijske naočale koje je nosila bile su četvrtaste i prekrivale joj cijelo lice. A playliste na njenom mobitelu sadržavale su samo glazbu tog doba. Svakoj prosječnoj osobi činila bi se šašavo, ali Leopoldu je bila slatka. Sviđalo mi se to što je bila natprosječna. Isticala se na svoj način te je time pokazala kako je moguće biti poseban. U svojem, nažalost kratkom životu, dala mi je jasnu poruku svojim načinom življenja. Živi život punim plućima, ali na svoj način.
Agata, djevojka riđe kose, čija mi je pojava uvijek izmamljivala osmijeh, bila je izrazito sretna osoba, ali za mene on što sam vidjela u njenim očima bila je puka hrabrost. Uživala je u svome životu. Samo je jednom jako zaplakala preda mnom. Kada joj je liječenje spriječilo odlazak na Leopoldov nastup. Pjesmu je izabrala ona, i on ju je pjevao za nju. Ali te suze su ubrzo nestale, kada se pojavio u njenoj sobi s gitarom i otpjevao joj, drugu najdražu pjesmu, Ti znaš. Agatu je ta pjesma podsjećala na dan kada je on po kiši došao s jednog kraja grada na drugi, samo da bi ju vidio. On se tada prehladio, ali ona mu se odužila punom kutijom kolača od mrkve.
Zato je ona najviše voljela ovakve trenutke. Sjediti satima na klupi, gledati kišu kako pada i slušati muziku s njim, jer to ju je činilo sretnom. Nostalgija koju je on osjećao, radeći isto što i ona, prouzrokovala je bol u njegovom srcu. To me je dovelo na razmišljanje, hoće li ga ta bol i nostalgija spriječiti u budućnosti da ostvari svoje ciljeve? Hoće li ijednu voljeti kao što je nju volio?
Pogledala sam u svoje ruke u kojima sam držala istu takvu kutiju, s istim takvim kolačima. Tiho sam prišla klupi te sva mokra spustila kutiju u njegovo krilo. Sjela sam nečujno do njega, bez ijedne riječi, bez pogleda i lagano uzdahnula. Vjetar kao da je nosio njen miris. Sve je mirisalo na kokos i maline. Sve još miriše na nju.
Petra Vinković, Petrinja
