Andrej Gržinić: Patuljci idu

Zovem se Matej Raptor. Učenik sam šestog razreda, malo sam stidljiv. Volim biti u društvu.

Kada je završila nastava, prijatelji su me pitali da idem s njima kući, ali ja nisam mogao jer sam imao trening. Krenuo sam kući, naprijed kroz šumu, gdje sam naišao na svjetleći portal. Onamo pored portala bila je kosturska glava. Odjednom se,  ni od kuda, stvorio neki čovjek koji me gurnuo u portal. Kada sam izišao iz portala, nisam znao gdje sam, osim što je tamo stajao neki mali čovjek. Prišao sam mu i pitao ga: “Ej, mali  čovječe, znaš li gdje se nalazim?“ Rekao mi je da sam nekako upao u knjigu “Snjeguljica i sedam patuljaka“. Pitao sam ga: “Znaš li put do kućice od sedam patuljaka?“ Taj mali čovjek dao mi je kartu do kuće. Krenuo sam do njih jer mi je rekao da me oni mogu vratiti u moj svijet. Na putu do njihove kuće sreo sam staricu koja me pitala kako se zovem. Rekao sam joj da se zovem Matej. Starica me pitala: “Želiš li sladoled?“ Uhvatila me za ruku i bacila u rupu. U toj rupi je bio mali prolaz koji je vodio van, ali odjednom se zatrpao. Počeo sam kopati i nakon pet do šest sati prokopao sam tunel i izašao van i pobjegao od zle starice. Krenuo sam dalje. Na putu do patuljaka, sreo sam zmaja koji me htio spaliti i pojesti, ali nije uspio. Jedva sam se izvukao! Jupiii, konačno sam u daljini vidio kuću od sedam patuljaka! Sreo sam se s patuljcima i pitao sam ih: “Hej, kako se zovete?“ Rekli su mi svoja imena: Tvrtko, Ljutko, Blogi, Majmun, Srećko, Kepec i Paško. Pitao sam ih: “Možete li mi pomoći da se vratim kući?“ Oni su rekli da mogu, ali da moram prvo savladati jedan izazov. Morao sam donijeti glavu od zmaja s deset ruku, pet krila  i šest nogu. “Hajde, u redu ili nije, ali dobro donijeti ću vam njegovu glavu!“, rekao sam patuljcima. Dali su mi oklop, mač sudbine, štit i bijelog konja. Krenuo sam da ga usmrtim. Oj, zmaju sad ću te srediti“, viknuo sam. Kada sam došao, počeo je bacati plamen na mene, ali ja sam ga žestoko napao mačem. Borili smo se dan i noć iznad planine. „Idem sad ili ga nikad neću ubiti“, rekao sam. Zbog velike želje da se vratim kući, uspio sam ga pobijediti!

Kada sam ga ubio i donio glavu patuljcima, oni su rekli: “Evo ti kristal pomoću kojeg ćeš se vratiti kući. “Što sada da napravim s kristalom?“, pitao sam se. Slučajno mi je pao i odveo me u moj svijet, ali prije nego što sam otišao pitali su me: “Jesam li se zabavio u knjizi „Snjeguljica i sedam patuljaka“?“ „I da i ne.“, odgovorio sam. Zato, što se, zapravo, uopće nisam zabavio. Kada sam se vratio kući, našao sam se ispod kreveta. Zapitao sam se: “Zar sam sve sanjao?“ Jao, pa ja sam ovo sve sanjao!

Andrej Gržinić, Pula

Svaka kuna je itekako značajna!

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: