Antonija Pauro: Put u prošlost

Bio je to običan dan u školi. Profesor nam je na ploču osobine likova Velog Jože. „Znači, Veli Jože je dobar jer je dijelio zlato radnicima, tužan jer cijelo vrijeme pjeva tužne pjesme i dobronamjeran jer je nabrao cvijeće djeci. Civetta je zao jer se raduje nečijem neuspjehu, gubitnik jer nikako ne uspijeva zadržati Jožu pod svojom vlasti i lukav jer je htio prevariti ljudeskare, Liberat je okrutan jer se rugao neprijatelju i hrabar jer je rekao da se ne boji Jože. Zapamtili? I da, Antonija, evo knjige”, profesor mi je u ruke dao knjigu ”Veli Jože”, a ja sam je otvorila…

Našla sam se, najednom, u knjizi. Vidjela sam providura Barbabianka, šjora Zuanea Dalla Zontu i kapetana motovunske šume. „Hajde, požurimo! Moramo označiti sve cerove u Istri!”, pričali su. Iz daljine sam ih gledala kako se vuku, dok se niotkuda nije stvorio kmet Joža. On je uzeo magarca i krenuo ga baciti na krošnju cera. ,,Nemoj Jože! Spusti ga na zemlju!”. Veliki se div ogledavao oko sebe da vidi otkuda dolazi taj tihi glasić. Dok nije spustio glavu, nije me mogao vidjeti kako trčim prema njima.

Barbabianka, očaran njegovom veličinom, odlučio ga je uzeti sa sobom u Mletke. No prije toga, dogovarali su se u vijećnici o tome trebaju li ubiti Jožu ili ne. Na kraju su došli do zaključka da će ga Barbabianka uzeti u Mletke u vrijeme Uskrsa. Ja sam se Joži sakrila u džep tog dana pa krenula s njim na brod.

Dok smo se vozili, do nas je došao neki div Ilija kojega sada zovu Galjot. Joža i Galjot su se dogovarali kako će, kada bude oluja, skočiti s broda u more. „To ti nije baš neka ideja. Znam da si dobroćudan, ali možeš se utopiti.”, rekla sam Joži, ali on me ignorirao. Kada je počela oluja, Joža je skočio u more dok sam mu ja još bila u džepu.

Sutradan smo se nasukali na obalu Raške drage. Joža je ustao pa preko Pazina krenuo do Motovuna. Jožu su smjestili na Psoglavčevo brdo gdje su pronašli zlato i razno razne vrijedne metale. Skočila sam s diva i otrčala do Civette pa mu rekla: ,,Kada se budu vratili poraženi vojnici, nemoj im se smijati. Kao da bi bolje napravio!” Civetta je poslušao moj savjet. Joža je počeo dijeliti zlato ljudima. To primijetila velika gospoda pa je Joži naredila da dobiva duplo više zlata od sirotinje.

Nakon nekog vremena, građani su primjećivali što se to događalo. Odlučili su ubiti svakoga tko bude uhvaćen da radi za Jožu. Kada je došao dan podjele žita, Joža se naljutio jer su svi htjeli najveći udio samo za sebe. „Jožo, nemoj zapaliti žito. Imam bolju ideju, hajde svima daj podjednak udio žita, a ono što ostane daj sirotinji.”, rekla sam Joži, a on je prihvatio moj prijedlog.

Sutradan, Civetta je sa mnom došao do divova kako bi saopćio da je novi poglavar Liberat. Na Božić, Civetta je bez mog znanja, dijelio zemlju divovima na svoju ruku. Zbog toga su se svi počeli međusobno boriti. Joža je od bijesa skoro ubio Liberata da ga ja nisam spriječila. Jesi li ti lud? Mogao si ga ubiti“. Joža se ispričao, ali je od velikoga šoka u kojem se našao,  hodajući unatrag, pao u jamu i umro.

Kako je Civetta  mene i Jožu stavio u lance pa nisam mogla pobjeći. Civetta je jako udarao po magarcima da brže stigne u Motovun kako bi postao slavan. No, kada je stigao ljudi su mu se rugali. Civeta se čudio što se događa pa se okrenuo. Očekivao je Jožu i mene, ali tamo nije bilo nikoga.

,,I, kakva je bila knjiga?”, upitao me profesor. Zbunjeno sam ga gledala. Zaspala si dok sam predavao tako da sam ti upisao jedinicu u e – dnevnik”. Ja sam i dalje bila zbunjena.

Antonija Pauro, Pula

Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: