Marina Boršić: Pahuljičina pustolovina
Jedne zimske noći, gore negdje visoko u bijelom, snježnom oblaku, pahuljica Kristina i njezine sestre: Bijelka, Nana, Tajana, Tihana i Snješka te ostale pahuljice uvježbavale su koreografiju spuštanja na zemlju prije svog prvog leta.
Za prvi let su se malo i uplašile – kako li će sletjeti na zemlju… Nisu dugo razmišljale o tome, već su nastavile vježbati. Dok su tako vježbale i zabavljale se, vjetar ih je odnio u grad. Taj grad je bio pun smoga. Kako su se spuštale do tla, tako su im se sve više prljale divne, bijele, čipkaste haljinice. Više nisu bile tako sjajno bijele, nego sve prljave i sive. Pahuljice su se rastužile. Djeca su ih sretna dočekala . Skakala su naokolo. Vrištala su od sreće i govorila :
„Kako su predivne i velike.“
„Ljepše su nego lani.“
„Grad je sada lijep i čist! Nema više smoga!“
„Snijeg ga je očistio!“
Pahulje su vidjele da su djeca sretna te su i one bile sretne. Nisu više uopće marile za svoje haljinice. Znale su da su napravile dobro djelo.
Marina Boršić, Završje Podbelsko
