Ivona Grginčić: Moj život tkan od riječi

I onda ugledah kožu,

Svojih krvavih stranica…

Nikada nisam ni sanjala

Da tuđa se koža može voljeti kao vlastita…

Nisam čak ni slutila,

Takav žar i emocije…

I ne,

Ne žudim ja za kožom kao kožom,

Njenom mekoćom,

Niti čarima.

Već žudim za silinom riječi

Na njoj naslikanim i poslaganim

Neuredno poput uragana,

A opet toliko smisleno složena.

Svaki redak,

Svaka riječ,

Duga je nakon kiše,

Spas u nevolji,

Nemir u krvi.

Jake su to riječi.

Sakrivaju me,

Od svih silnih utvara

Koje iskaču po mislima

I nikako da otiđu,

Baš kao nepoželjan gost.

Osim nesanice,

I one prave mi društvo.

U mojim rukama,

Papir postaje koža,

Pusta i razdrapana,

A olovka samo iscrtava ožiljke života,

Koje,

Samo čine me još jačom.

Ivona Grginčić, Barilović

 

 

 

Donirajte Udrugu Mlada pera
%d blogeri kao ovaj: