Domenika Potnik: Još sjećam se

Ljubiti je želim ali ona nestade

ljubiti je želim ali ostadu mi samo oči njene staklene

još sjećam se vlasi poput žita zlatnih

što u kovrčama mekim niz grudi su joj padale

još sjećam se obraza rumenih koji sada

hladni poput leda nepomično stoje

svakoga osmijeha za vječnost  lišeni

nekoć meke usne sada krute poljubac nikada više neće dati

sjećam te se draga dok još poput anđela si sjala

crveni pramenovi  sada ti zlatnu kosu nagrđuju

crna rupa na grudima tvojim bijelim jednaka

je onoj koju ću ja zbog tebe u svojima nositi

i svijet oko mene već lagano blijedi

da l’ da uz tebe legnem ili da u praznini ostanem

da l’ da te posjećujem dok u postelji od cvijeća snivaš

da l’ da ti svakoga dana ruže crvene poput usana tvojih donosim

da l’ da sjećanja na našu živu mladost čuvam

ili da za tobom pođem

ta reci mi što je gore

biti onaj što umire ili onaj što ostaje

Domenika Potnik, Zagreb