Domenika Potnik: Oteta ljepota

Ta snaga što se sija i vjetar što me zove

taj vjetar što stihove uspomena drevnih pjeva

kad visoke planine još bijahu nove

kad moćna rijeka tek bijaše mlad i tek sitno jezerce

u usporedbi sa snagom što posjeduje je sada

on pjeva pjesmu u slavu prirode mlade da održi za spas njen

još zrnce nade

jer što nekada bijaše zelena šuma što glasom se ori

što nekada bijaše pjesma što riječju mnogih zvijeri zbori

sada je muk i poljana siva

u kojoj više ni smijeh ni sreća ne prebiva

ta to sada je dom tišine što viče snažnije od tisuću glasova

to dom je izgubljeni koji nestade rukom onih koji okrutniji su od

zvijeri šumskih što sada iza rešetaka sjede

naočigled svijeta što u tome zabavu vidi

ta nekoć moćno stablo što bijaše dom i hrana

mnogih stvorenja šumskih

 

sada bez korijenja svoga uz braću svoju leži dok grane mu se lome

i od stabla ponosnog i moćnog ostade samo bunt papira

koji zaboravljen će ležati u tami kada stranice mu se ispišu

i prođe još mnogo ljeta, a odjek nekoć slavne šume zaboravljen leži

tamo sada umjesto meke trave

tvrd beton stoji

gdje bijaše stablo sada je toranj od stakla i cigle

a gdje bijaše šumska zvjerka sada jure zvijeri od čelika što plinovima

sve oko sebe guše

a odjek šume vapi i zbori to učiniše ljudi

toliko puta da se i ne broji

Domenika Potnik, Zagreb

Svaka kuna je itekako značajna!

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: