Domenika Potnik: Prijatelj u noći
Sat sam vječni što otkucava
strah i trepet svega svijeta
ovdje sam dovijeka i
svakoga dana duše nove grlim
kada patnja je velika da dušu umirim
kao strijela hrlim
govore da zla sam i tamna poput noći
da krv uzimam i kopam oči
a ja samo bdijem uz duše što se gase
da svijetlost im novu podarim
da okrutna sam zbore
najgora od zvijeri
kada plašt mi zašušti svakome se vrisak sa usana otme
ipak nitko ne vidi da što tiše dolazim u miru
da uznemiri se onaj kojeg sam poslana odvesti
svi mi zbore gora si od zvijeri divlje ti stvorenje noći
poput krvi kojom se hraniš crvene su ti oči
ti si poljana siva i zlo svega svijeta
a mene duša boli i srce mi se slama
ta znam što moja zadaća znači
ali kada čas kucne dušu u krilu
nježno poput majke nosim
šapćem da dušu odvedenog smirim i
svakoga od njih se sjećam
i svakoga neizmjerno ljubim
ali mržnja je ono što govore mi njihove oči
da prijatelj nisam
te bez obzira na to koliko ljubim
dovijeka ću biti okrutno stvorenje noći
iako pune ljubavi poput krvi crvene su mi oči
Domenika Potnik, Zagreb
