Domenika Potnik: Svjetlo što u život mi dođe

Kao sjena sam bio što

živi i diše

milozvučne zvukove svijeta gubio sam

sve više

već sa noći se stopih

kad svjetlo njena lika dušu mi dotakne

tako mlada tako čista

puna života kao planinska

rijeka bistra

njezina ruka nježna kao svila

njezina riječ kao pjev slavuja mila

srce moje ugaslo iz

mraka oslobodi

ali eto već sjene me stižu

oh pustite me da uz dragu svoju živim

ali sjena točno zna gdje u srce da dirne

 

i eto već sjena iz zemlje moju dragu

za sobom vuče

oh pustite je da život mi krasi

vapim dok stišćem njenu ruku bijelu

eto već anđele zovem držite ruku

njenu nježnu i krilima svojim

u nebo je odnesite

a ti sjeno srce moje i dušu uzmi

ta spreman sam mijenjati vječnost

paklenih muka za vječni čisti lik

moje drage u srcu mome

ta smrt i vječna sjena što me

prati ništa me ne dira kada znam

da moja draga među anđelima što je dvore

kao kraljica sjedi

i njena ljubav što mi svijetlo

u životu dade

grijat će me kroz vječnost

paklenih muka što me čeka

 

ali smrt ljubavi našoj

snagu oduzeti neće jer eto

već je vidim kako mi s visina

pruža ruku svoju bijelu

a ja je iz dubine grabim da

samo još jednom sjaj u njenim očima

me smiri

a onda ću ti reći zbogom

jer kao što val pijesak odnese

tako i smrt nas razdvoji

i ostade nam jedino spona ljubavi naše

što kroz vječnost nas spaja

Domenika Potnik, Zagreb